Zagrebačka nakladnička kuća „Hena com“ postala je važnim promotorom hrvatske suvremene književne riječi, angažirajući književnicu Marinu Vujčić (1966.) kao svoju urednicu. Tako je u siječnju 2016. objavljena knjiga pod nazivom „Antologijske drame“ kultnog pisca televizijskih drama Ive Štivičića (1936.). U knjizi su se našle četiri drame s naznakom – neki motivi na domobransku temu: "Apel" (1965.), „Puška u cik zore“ (1981.), „Kokošari“ (1968.) i „Tamburaši“ (1982.).
Na samom predstavljanju (Knjižnica i čitaonica „Bogdan Ogrizović“, Zagreb) publika je imala prilike vidjeti dijelove iz televizijskih drama, te se uvjeriti u istinitost tvrdnje glumca Rade Šerbedžije, da "Štiva piše kako glumac diše". Doista, dijalozi djeluju spontano i kao da se u datoj situaciji ništa drugo nije moglo niti izreći niti dogoditi. Uspoređujući Štivičićeve didaskalije (pravi mali prozni biseri) s viđenim, mogli bismo se složiti sa šaljivom tvrdnjom urednice knjige, da je lako režirati kada ti Štivičić sve napiše.
Iako takozvani obični čitatelji nevoljko čitaju drame, Štivičićeve su takve, da ih lako i sa zadovoljstvom čitamo: imaju odličnu dramsku strukturu, upečatljivo karakterizirane likove i duhovite dijaloge. Zaprepašćujući je podatak, da je ovo tek druga objavljena knjiga Štivičićevih drama. Prva potječe iz 1968. kada je Radio-televizija Zagreb objavila neveliku knjigu koja pod nazivom „Ratnici“ obuhvaća pet kratkih Štivičićevih drama iz suvremenog života („Usnuli ratnik“, „Spasavanje časti“, „Sedam i petnaest“, „Godine ratne - godine mirne“ i „Vrijeme rakova“). Za tu je knjigu predgovor napisao Borislav Mrkšić, a sljedeći navod vrijedio je za Štivičića onda, ali vrijedi i danas: “Ono što je zajedničko „klasicima“, ono što predstavlja zajedničke oznake svakog suvremenog dobrog TV- dramskog teksta, vrijedi i za Štivičića - od prve pa do posljednje oznake. To su: neposrednost,spontanost, predmetnost, autentičnost, dokumentarnost, neposredna prisutnost, osjećaj improvizacije u dijalogu, napeta fabula, jasno karakterizirana, gledaocu odmah prepoznatljiva lica, dinamičnost slike, komornost u glumačkoj igri i tako dalje, i tako dalje.“
Iako je Štivičićevo dramsko pisanje, kako su rekli, ogledni primjer pisanja za televiziju, njegove bi drame nesumnjivo dobro funkcionirale i u kazalištu, jer su ipak tamo „daske koje život znače“. I za kraj ovog teksta gotovo proročka poruka koju je na kraju predstavljanja rekao sam autor Ivo Štivičić:“Pišite napeto i zanimljivo, ni u kojem slučaju ne otkrivajte završetak. Naviknite druge da cijene ono što vi činite. Volite ono što radite i ne dajte se skrenuti s tog puta“.