ANA PROLIĆ:
"Kvaliteta u lutkarstvu postoji, no potrebno je probuditi uspavane i uljuljane"
Uoči 26. susreta lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske porazgovarali smo s ovogodišnjom selektoricom festivala, dramaturginjom i redateljicom Anom Prolić o stanju u domaćem lutkarstvu i samom SLUK-u
Objavljeno: 28.5.2017. 5:33:43
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Ana Prolić / privatni album

Za ovogodišnji SLUK prijavilo se 13 predstava (vodič kroz festival pogledajte ovdje). Čini li ti se to dovoljnom brojkom, s obzirom da je SLUK bijenalni festival? Zar je to zaista to od dvogodišnje lutkarske produkcije u Hrvatskoj?

I mene je iznenadio nevelik broj prijavljenih predstava koje mi je proslijedio Hrvatski centar UNIMA koji mi je ove godine povjerio ulogu selektorice festivala. Što s obzirom na bienalni ritam održavanja festivala, što s obzirom na to da je u posljednje vrijeme (bar iz moje perspektive) došlo do jačanja produkcije lutkarskog kazališta, kako u kvantitativnom smislu, tako i u kvalitativnim iskoracima. Je li „to to“ od dvogodišnje produkcije? Mislim da nije. Ali, svakako broj prijavljenih predstava odražava mnogo toga.

Što sve? Osam je predstava prošlo dalje. Je li to bila zadana brojka ili je tih osam predstava iskočilo?

Osam nije bila zadana brojka, riječ je o predstavama koje su se kvalitativno – ili u cijelosti ili u nekim od svojih elemenata – izdvojile. Isto tako, to je brojka do koje se došlo u razgovoru s organizatorom, a koja čini festival „održivim“.

Istaknimo da je u tih velikih osam i zaštićenih pet. Naime, koliko znam, SLUK ima jedno poprilično čudno pravilo po kojemu predstave zagrebačkog, zadarskog, splitskog, riječkog i osječkog kazališta, bez obzira na kvalitetu, moraju proći. Bi li predstave svih tih kazališta ove godine prošle i bez tog pravila?

To dugogodišnje pravilo „prvenstva“ po kojem je pet spomenutih lutkarskih kazališta (takozvana etablirana i institucionalizirana lutkarska scena) imalo izravni ulazak na SLUK više nije u prepozicijama festivala. Dakle, moj izbor nije bio ograničen time. Možda razlozi neprijavljivanja većeg broja predstava (sa strane manjih družina) leži i u tome što nisu bili upoznati s promjenom tog - iz njihove perspektive - obeshrabrujućeg pravila. Festival, uspostavljen kao smotra tada postojećih kazališnih kuća ima svoju tradiciju i svojevrsni „horizont očekivanja“. Smatram da se on, polako, mijenja, no da će – ukoliko će postojati volja i želja da ta transformacija bude još veća – trebati doći do opsežnijih promjena na brojnim planovima, ne samo unutar strukture samog festivala, već i njegove percepcije. S druge pak strane, svaki festival ima apsolutno „pravo“ odrediti samoga sebe. Svjedočimo rastu broja festivala koji otvaraju neke nove prostore i, čini mi se, da postoji prostor za sve. Naravno svakome će od njih netko uspjeti naći plusove i minuse, polazeći iz vlastitih pozicija. Na našoj je kazališnoj sceni iznimno izražena potreba da se polarizira, razdvaja, isključuje, apriorno svrstava i apriorno vrednuje. Smatram da ima prostora za sve vrste kazališnog izraza, poetike, estetike. Problem je drugdje. U tome tko su ti ljudi na pozicijama moći, koje ujedno znače i dodjele sredstava, mogućnost vidljivosti. Slika kazališta i njegovog ustroja ne razlikuje se bitno od slike društva u kojem živimo.

Odmaknimo se od organizacijskih mušica na estetske - možeš li kroz ovih 13 predstava rezimirati hrvatsko lutkarsko kazalište posljednje dvije godine?

Mogu pokušati. Ono što evidentno dominira hrvatskim lutkarskim kazalištem je ideja kako je ono namijenjeno isključivo dječjoj populaciji. Žao mi je što je tome tako jer smatram da lutka ima beskrajne mogućnosti i da joj je mjesto i u produkcijama za odrasle.

Znači tematski je domaće lutkarstvo usmjereno dječjoj populaciji. Čemu konkretno?

Neizbježne su teme – odrastanje, prijateljstvo, strahovi. Dakle, ono što se pojavljuje kao teme odrastanja, socijalizacije, nastojanja da se pronađe svoje mjesto i svoj glas u svijetu. Često se tu poseže za „sigurnim“ naslovima, što opet govori o cijelom sustavu: i repertoarnoj politici i tržištu. No to mi se čini kao manji problem. Upitnije od samo onoga – što je i ono kako se pojedina tema obrađuje, s kim, zašto i kako želi komunicirati.

Osjećaš li svemu tomu neka suvremena stremljenja ili tapkamo u mraku?

Osjećaju se suvremena stremljena, no čini mi se da se još uvijek probijaju kroz pomalo fosilizirane strukture.

Gdje vidiš najslabije točke hrvatskog lutkarstva?

Dopusti mi da govorim iz profesionalne deformacije kao dramaturg. Mislim da veliki broj predstava ima problem upravo u tom segmentu.

Tomislav Zajec je u nedavnom razgovoru za Kritikaz također istaknuo taj problem. Kako ti uočavaš taj problem

Većina je predstava koncipirana da „priča“ neku narativnu strukturu, a tom se segmentu, rekla bih, prilazi olako; nedovoljno promišljeno i nedovoljno odgovorno.

Gledajući popis predstava koje su se prijavile na SLUK, ja sam uočio nešto drukčiji problem - nema (novih) malih družina. Što misliš zašto je to? Posebice jer s Umjetničke akademije u Osijeku svake godine stiže desetak novih diplomiranih lutkara. Je li budućnost tih lutkara sjediti i čekati mjesto u gradskim kazalištima?

Što se tiče osječke akademije, smatram da je donijela pravo osvježenje na lutkarskoj sceni i da su već vidljive promjene, kako na polju animacije, tako i na polju inkorporacija nekih – manje prisutnih – tipova lutaka i lutkarskih tehnika.

Gdje je, po tvom sudu, gdje je  kvalitativna budućnost hrvatskog lutkarstva? U gradskim kazalištima ili malim družinama (nekim budućim)? U Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu, Zadru...? U povratku prošlosti (to je ionako trend u svim aspektima) ili u nekim novim kreativnim putovima?

Mislim da kvaliteta postoji na svim spomenutim mjestima. Treba je samo znati pokrenuti i istaknuti. Probuditi uspavane i uljuljane. Naravno da iz „svježe krvi“ uvijek dolazi novi zamah, veća sloboda, često i veći kreativni zamah. Tako je oduvijek bilo i sadašnji trenutak nije iznimka.

Najnovije:
NIKOLINA HRGA, DRAMSKA PEDAGOGINJA
„Pontes zamišljam kao mali (kazališni) prostor u kojem ljudi, sudjelujući u umjetničkim projektima, sudjeluju u životu svog kvarta i grada“
Dramska pedagoginja Nikolina Hrga posljednjih nekoliko godina radi izuzetno zanimljive stvari u Rijeci i okolici, a sa svojom udrugom Pontes planira čuda. Sve to bilo je više nego dovoljan motiv za razgovor u kojemu su se Nikolina i naš Igor dotakli čuda i čuđenja, kazališta, dramske pedagogije i tinejdžera, prednosti i mana institucija i koječega još
BRUNO KONTREC O POFRIŠKANOJ IMPROVGRUPI.002
„Zezamo se bez figa u džepu i širimo zarazu komedije“
U srijedu 13. prosinca u Knapu će premijerni nastup imati nova ekipa Improvgrupe.002 u ludom i otkačenom improvizacijskom showu 'Kome zvono zvoni'. Uoči premijernog nastupa vrućih novih imena porazgovarali smo s osnivačem i kreativnim motorom Improvgrupe.002 Brunom Kontrecom
INTERVJU: JELENA HADŽI-MANEV
„Želja mi je da kazalište gledateljima postane 'njihovo', da im postane istinski važno“
Krajem listopada u DKC Šesnaestica na zagrebačkoj Trešnjevci premijerno će zaigrati 'Dnevnik supermame' u produkciji Kazališne družineTragači i izvedbi renesansne superkazališne osobe Jelene Hadži-Manev. S Jelenom smo usred procesa porazgovarali o njenim super moćima i Tragačima, nezavisnom i javnom kazalištu, sadašnjosti i budućnosti, stvarnosti i utopiji
RAZGOVOR: MAJA KATIĆ, ZRINKA KUŠEVIĆ I DUNJA FAJDIĆ, TEATAR POCO LOCO
„Tabu teme kroz umjetnost dopiru do mladih u trenucima kad im je to najpotrebnije, možda i preventivno“
Od 18. do 22. rujna u zagrebačkom Centru kulture na Peščenici i kazalištu Knap održat će se ciklus predstava i razgovora o tabu temama za djecu i mlade 'Bolje da o tome (ne) razgovaramo'. Uz podršku Knapa, organizator je beskrajno kreativan, poduzetan i umjetnički hrabar Teatar Poco Loco, s čijim smo predstavnicama Majom Katić, Zrinkom Kušević i Dunjom Fajdić porazgovarali o tabuima u kazalištu i oko njega i koječemu još.