HELENA PETKOVIĆ I IVANA VUKOVIĆ:
14.10.2019. 6:03:46h
„Teško se boriti u društvu koje je omalovažilo i ismijalo sve ideale“
Prva ovosezonska premijera PlayDrame, 'Dijete našeg vremena' održat će se 23. listopada u splitskom klubu Quasimodo, a uoči nje porazgovarali smo s redateljicom Helenom Petković i dramaturginjom Ivanom Vuković. U razgovoru smo se dotakli brojnih tema, od Splita i splitskih kazališnih tema preko mladih domaćih dramskih pera i redateljskih palica do planova za budućnost
Izvor: kritikaz.com
Autor: Kristina Tešija
Helena Petković i Ivana Vuković / Nives Milješić / Marko Dajak

Helena Petković i Ivana Vuković, obje Splićanke sa zagrebačkim adresama, ove jeseni rade na prvoj zajedničkoj predstavi u rodnom gradu. Riječ je o predstavi „Dijete našeg vremena“, prvoj ovosezonskoj premijeri kazališta PlayDrama, čiji tekst potpisuje Ivana, a režiju Helena.

Helena Petković završila je kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, režirala je predstave u HNK u Zagrebu, GK Žar ptica, Teatro stabile del Friuli Venezia Giulia u Trstu i drugdje, a među predstavama se ističu „Malograđani“ Maksima Gorkog u HNK u Varaždinu i „Adam i Eva“ Miroslava Krleže u KMD u Dubrovniku.

Ivana Vuković prošle je godine diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a apsolventica je i komparativne književnosti. Predstava „Mladež bez boga“ (kritiku pročitajte ovdje) u režiji Boruta Šeparovića, u koprodukciji ZKM, Montažstroj i ADU, na kojoj  je koauturica teksta i dramaturgije, Ivanina je prva profesionalna suradnja. Uz nju, ističe se i jedna od posljednjih predstava na kojoj je Ivana radila, „Marta i sedam strahova“ u trešnjevačkom KunstTeatru, koju je režirala Natalija Manojlović, a producirala Romana Brajša.

Kazalište PlayDrama tijekom godina se profiliralo kao kazalište praizvedbi tekstova suvremenih hrvatskih autora, a u ovoj sezoni nastavljaju i proširuju prošlogodišnju tematiku obitelji (predstave „Mala Moskva“ Tomislava Zajeca i Olje Lozice i „Trešnja“ Tamare Damjanović prema pričama Tanje Mravak), fokusirajući se na potomstvo te arhetipske obitelji, na njihov pokušaj osamostaljivanja u suvremenom društvu.

Iz PlayDrame to objašnjavaju sljedećim riječima, najavljujući novu sezonu: „Kako se osjećaju i čemu se nadaju djeca našeg vremena? To naizgled općenito pitanje u kazališnoj obradi pretvara se u suštinski društveni problem s nepreglednim potencijalom tematskih i izvedbenih mogućnosti. Džungla neoliberalnog asfalta u kojoj preživljavamo uvjerljivo je poprište za priču o djeci; onoj djeci kojoj, kako to jezgrovito opisuje Ezekiel u Starom zavjetuutrnuše zubi jer kiselo grožđe jeli su oci. Doista, današnja djeca prisiljena su probavljati razne vrste metaforičkog kiselog grožđa vlastitih roditelja, u ekonomskom i svjetonazorskom smislu, pa se čini kako je ta tema od presudne važnosti za suvremeno kazalište. Možemo li u teatru ocrtati potencijalne prostore nade, zbog kojih bi se bar na trenutak učinilo da će sve svršiti dobro? Može li se, ukoliko je prvi prijedlog beznadno idealističan, barem uživati u surovom, ali duhovitom raskrinkavanju uzroka zbog kojih je happy end nemoguć?"

Razgovarala sam s Helenom Petković i Ivanom Vuković o predstavi koju pripremaju i čija je premijera zakazana za 23. listopada u klubu Quasimodo u Splitu.

Kako je došlo do suradnje na predstavi Dijete našeg vremena? Ovo nije vaša prva suradnja, ali je, ako se ne varam, vaš prvi zajednički angažman u Splitu?

Helena: Srela sam Matka Botića jedne subote na Dolcu kraj štandova s povrćem... Šalu na stranu, Matko, koji je umjetnički voditelj kazališta Playdrama, ponudio je suradnju Ivani Vuković, a potom su se oboje sjetili u ekipu pozvati i mene, na čemu sam im duboko zahvalna, inače možda nikada ne bi došlo do moje prve režije u Splitu.

Ivana: Prva naša suradnja bila je na predstavi „Otok“ koju je Helena režirala po mom tekstu, ali ja sam bila u ulozi producentice, tako da se radi o nekoj potpuno drugačijoj suradnji. A onda smo shvatile da cijeli život živimo u istoj ulici na Firulama i evo… ;)

Tko je sve uključen u proces nastanka predstave, tko čini autorski tim „Djeteta našeg vremena“? Kako je tekao proces rada na predstavi?

Helena: U predstavi igraju Stipe Jelaska, Lovre Kondža, Petar Salečić i Luka Šatara. Autorski tim predstave, osim nas dvije, čini još Danira Matošić Matičević koja je zadužena za scenu i kostime.

Ivana: Čim me Matko nazvao i ponudio mi temu i podjelu, znala sam da želim raditi autorski, kroz improvizacije, jer mi se činilo savršeno logično uključiti i glumce, četiri mlada stanovnika Splita, pri čemu svaki ima drugačiju pozadinom i, samim time, drugačiji pogled na grad; Stipe Jelaska “fetivi”, Petar Salečić s Korčule, Lovre Kondža iz Otoka i Luka Šatara iz Zagreba. I Helena i ja koje smo iz Splita, ali ne živimo redovito u njemu deset tj. petnaest godina. Konstantna razmjena osobnih priča, doživljaja, iskustava, vrlo je brzo stvorila veliku razinu povjerenja u našem malom timu što je možda najvažniji uvjet za dobre impovizacije.

Helena: Iskreno, poprilično sam se bojala improvizacije. Volim raditi na dramskom tekstu prije prve čitaće probe i do sada nisam imala baš najbolja iskustva s tzv. Devised Theatreom. Nekako smo kroz razgovore Ivana i ja došle do smjernica kuda bismo išle s temom, a potom je Ivana proizvela osnovni scenoslijed koji je meni pomogao da dođem do kakve-takve sigurnosti. S glumcima smo počele razgovarati o likovima, zajedno smo ih „porađali“, a paralelno smo radili na strukturiranim improvizacijama i proizvodili konkretne materijale – scene i dramske situacije – koji su nam bili potrebni prema scenoslijedu. Ovo iskustvo mi je pokazalo kako rad iz improvizacije ne mora biti traumatičan, glumci su ponudili ogromne količine materijala, na kraju gotovo da možemo napraviti još jednu predstavu s „deleted scenes“.

Predstava je napravljena po motivima romana Ödöna von Horvátha. Je li roman poslužio samo kao polazna točka, koliko je zapravo romana u predstavi?

Helena: Roman je poslužio isključivo kao polazna točka, nema romana u predstavi uopće. Napravili smo jednu lokalnu, splitsku priču.

Ivana: Uzeli smo premisu romana – može li jedan ‘’odmetnuti’’ pojedinac koji progleda i uvidi manipulativnosti i mane sustava promijeniti društvo, I to splitsko društvo!

Prošlogodišnja sezona kazališta PlayDrama bila je tematski posvećena obitelji, ove se godine ta tematika na neki način produbljuje i nastavlja u tematici djece, potomstva, novih generacija. Kako ova predstava odgovara na takvu tematsku odrednicu u ovoj sezoni?

Ivana: „Dijete našeg vremena“ obuhvaća perspektivu i ambiciju mladih u Splitu, generacije koja bi uskoro trebala odrasti, odseliti se, osamostaliti se, eventualno zasnovati svoju obitelji. No, pitamo se je li Grad to omogućio svojim mladima? Osnovne uvjete za samostalan život?

Predstava će igrati u prostoru hostela/kluba Quasimodo. Koliko je izmještanje predstava iz klasičnih kazališnih prostora po vama bitno (u otvorenosti prema publici, privlačenju publike, približavanju nekih tema publici, unošenja “svježine” u kazališnu praksu)?

Helena: Ambijentalnost ima dugu tradiciju u hrvatskom kazalištu, zapravo je neki specifikum ovih prostora i nije nikakav novitet niti ekstravagancija. Radnju predstave smjestile smo u klub Quasimodo, znale smo da će predstava tamo igrati prije početka rada i odgovarao nam je taj prostorni kontekst, odnosno konotacije prostora s obzirom na temu. Mislim da je u korištenju nekazališnih prostora bitno razmisliti o tome što zatečeni prostor sa sobom nosi – u društvenom, atmosferskom smislu, ali i u smislu privlačenja publike za koju se predstava radi.

Ivana: Helena je super odgovorila pa ću se samo nadovezati i istaknuti da jedino što ne podržavam u izmještanju iz klasičnih kazališnih prostora je to da se predstava i dalje ponaša kao da je u kazalištu.

Mladi glumci su kroz improvizacije osigurali mnoštvo materijala za ovu predstavu – koje probleme i bitke mladih ljudi prepoznajete nakon ovako intenzivnog rada s ovim mladim ljudima?

Helena: Čini mi se da je najveći problem mladih ljudi danas opća nesigurnost, pa iako je vjerojatno tako uvijek bilo, mislim da se teško boriti u ovom društvu koje je omalovažilo i ismijalo sve ideale. Ne postoje kriteriji, čak i kad radiš dobro, to nije garancija da ćeš išta postići, sve djeluje poprilično uzaludno. S jedne strane nam se nameće taj već pomalo histerični, lažni ideal sreće i uspjeha kao i laž da se do toga dolazi upornim i teškim radom, a s druge strane jasno vidimo da je sve  postalo stvar vanjske prezentacije pa samo čekam kad će me netko uvjeriti da je kirurg jer se slikao s plastičnim rukavicama za Instagram.

Ivana: S obzirom na to da nismo nešto generacijski udaljeni, nisam se ni trudila zauzeti objektivni stav prema problemima mladih, jer ih i sama i dalje osjećam. Problem mladih u Splitu je problem mladih prvenstveno diljem Mediterana čija su se prava stavila baš iza prava turista, a onda i mladih svijeta čija su prava stavljena baš iza zgrtanja kapitala na školstvu, zdravstvu, rentama stanova, nesigurnim poslovima... dakle, osnovnim ljudskim potrebama i pravima. Ali, kako je to moguće u najboljem gradu na svitu? Problemi su bili okidač za mnoge teme u procesu, a ne zaključak. 

Ivana, kazalište PlayDrama okarakteriziralo se kroz svoj rad kao kazalište praizvedbi hrvatskih suvremenih dramskih tekstova. Lani su to bili Tomislav Zajec i Tanja Mravak, ove godine ti i Dino Pešut, čini se da autora i tekstova ne nedostaje, upravo suprotno. Kakvo je stanje “na terenu”, dobivaju li mladi autori priliku postaviti vlastite tekstove na kazališne daske, kakvo je tvoje iskustvo? Možeš li spomenuti neke od autora, svojih suvremenika, koje čitaš, čije si drame (ili dramatizacije njihovih tekstova) imala priliku pogledati, a da su te se dojmili?

Ivana: Mladih autora i sjajnih tekstova nikad ne nedostaje. Nešto mi se čini da bi i nas mogao povući val mladih kazališnih redatelja (poput Hrvoja Korbara, Lee Anastazije Fleger, Marine Pejnović, Ivana Planinića, Ivana Penovića, Aleksandra Švabića, Paola Tišljarića i drugih), kojima se kazališna vrata nešto češće otvaraju, a i koji se ne boje zauzeti ravnateljska mjesta u kazalištima. Ipak su redatelji ti koji nama piscima i/ili dramaturzima često prvi pružaju priliku i pozivaju na suradnju. Situacija nije bajna, nevjerojatno mi je da HNK Split nije pozvao ni jednog mladog autora, dramaturga ni redatelja. Pozitivan primjer davanja šansi mladima su GK Trešnja u Zagrebu, HNK Varaždin i Kazalište Marina Držića u Dubrovniku. Kao neki predvodnici te mlađe generacije sigurno su Ivor Martinić, Dino Pešut i Vedrana Klepica. Potom bih svakako izdvojila i režijski, autorski i dramaturški rad Ivana Penovića, pa Nikolinu Bogdanović koja se ne ograničava ni na kazalište ni na film – ni na dramske predstave ni na igrane filmove; Mirnu Rustemović, dramaturginju HNK u Zagrebu; Nikolinu Rafaj, netom diplomiranu dramaturginju koja priprema svoj autorski projekt; potom Luku Vlašića i Espi Tomičić kao zanimljive autore za koje čekamo da završe Akademiju, iako Lukin tekst možete već u ovoj sezoni gledati u HNK Varaždin, u režiji Hrvoja Korbara.

Na kojim projektima, uz ovaj, trenutno radite u okviru novih kazališnih sezona koje kreću u hrvatskim kazalištima? Koji su vam profesionalni planovi za neku bližu budućnost, gdje ćemo vas moći gledati?

Helena: Upravo sam počela s probama za predstavu „Smrt i djevojka“ Ariela Dorfmana u produkciji kazališne družine PUK, na proljeće ponovno radim u Kazalištu Marina Držića Čehovljeve jednočinke, a rano je govoriti o ostalim planovima... da se ne ureknem.

Ivana: Nedavno sam završila rad na dvjema predstavama, „Lažeš, Melita“ u GKL u Splitu, u režiji Ivana Plazibata, koji također režira i drugi dio Playdramine sezone, tekst Dina Pešuta „Djeca recesije“. A druga je već spomenuta „Marta i sedam strahova“ u KunstTeatru u Zagrebu. Nakon toga čeka me pisanje čak tri teksta i predstava u GK Trešnja s redateljem Hrvojem Korbarom i ponovna suradnja s GKL-om i Ivanom Plazibatom.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved