RAZGOVOR: IVAN PLAZIBAT I DINO PEŠUT
"Dok ovaj svijet umire, našoj djeci ostaje samo jedno oružje otpora – humor"
Uoči premijere predstave 'Djeca recesije', koja će se održati 16. studenog u PlayDrami, porazgovarali smo s autorom teksta Dinom Pešutom i redateljem Ivanom Plazibatom
Objavljeno: 13.11.2019. 7:34:13
Izvor: kritikaz.com
Autor: Kristina Tešija
Ivan Plazibat i Dino Pešut / kritikaz.com / Promo

Splitski redatelj Ivan Plazibat i zagrebački dramaturg i pisac Dino Pešut trenutačno rade na novoj predstavi kazališta PlayDrama čija je premijera zakazana za subotu, 16. studenog. Predstava „Djeca recesije“ tematski se nastavlja na prvu ovosezonsku premijeru „Dijete našeg vremena“ i progovara o novim generacijama, potomcima prošlosezonske tematske niti vodilje ovog splitskog kazališta, obitelji.

Ivan Plazibat režirao je dosad niz uspješnih predstava, među kojima se svakako ističu Preobrazba (HNK Split), Obitelj (HNK Split), Zbunjoza (GKM Split, PlayDrama) kao i predstave za djecu koje je radio u Gradskom kazalištu lutaka Split, poput Moj prijatelj Mačkodlak, Šporki Širo i neposlušna Tonka te ovosezonska Lažeš, Melita. Dino Pešut kao dramatičar je debitirao s dramom Pritisci moje generacije, a  prošle je godine izdao svoj prvi roman Poderana koljena. Dobitnik je Nagrade Marin Držić za dramu (Pret)posljednja panda ili statika, a istu je nagradu osvojio i za drame Veliki hotel Bezdan, Stela, poplava i Olimpia stadion.

S Ivanom i Dinom sam popričala o novoj predstavi na kojoj rade, o temama koje ista obrađuje, a koje su dio suvremene svakodnevice svih mladih ljudi i nisu nužno vezane uz kazalište.

Za početak, najjednostavnije, ali jako bitno pitanje – kako je došlo do suradnje između Dina Pešuta i Ivana Plazibata?

Ivan: Kratko i jednostavno, kada me Matko Botić pozvao da radim u kazalištu PlayDrama, uz produkcijski uvjet da režiram predstavu po novom orginalnom tekstu hrvatskog autora napisanom baš za PlayDramu, znao sam odmah da želim raditi s Dinom Pešutom nadajući se da će mi on isporučiti nešto nekontrolirano, divlje i duhovito u svom tekstu. Što se i dogodilo.

Dino, kako dramski tekst korespondira tematskoj odrednici aktualne sezone kazališta PlayDrama (djeca, potomci)? Igor Gajin je tvoj roman Poderana koljena okarakterizirao kao “portret milenijalaca kao nevoljkih nasljednika svega onoga što su serijom loših politika kreirali njihovi roditelji” – jesu li i Djeca recesije zatečena istom situacijom?

Dino: Ovo je jedno veliko pitanje za koje mi je trebao cijeli roman, a i nekoliko drama i još uvijek pokušavam na njega odgovoriti. Prvo moramo uzeti u obzir kako su milenijalci sada već odrasli ljudi koji žive u jednom povijesnom trenutku. Odrasli smo u globalnoj recesiji nakon koje kao da se urušilo povjerenje u osnovne institucije i načela pravde, ljudskih prava. U izgradnji te stvarnosti i sami participiramo. Fokus drame Djeca recesije je jedan oblik transgeneracijskog i klasnog nasilja koji se jasno vidi u trenutačnoj situaciji sa stanovanjem. Svijet u kojem živimo je zaboravio da je pravo na stanovanje, sklonište i stan jedno od osnovnih ljudskih prava. Nekretnine su sada ne samo nasljedstvo nego i štednja.  To je donijela kriza. Ja sam na svom sedamnestom podstanarskom stanu.

Koliko su problemi generacija koje ulaze u odrasli život (problem zakašnjelog “odrastanja” i osamostaljivanja, prekarni rad, nesigurna budućnost, “bježanje od odgovornosti”…) produkt njihove navodne letargičnosti, lijenosti i nemotiviranosti (kako ih se nerijetko karakterizira u medijima i javnom diskursu), a koliko su ti problemi naslijeđe nekih prijašnjih generacija?

Ivan: Mislim da se ne može cijeli jedan naraštaj mladih ljudi početi ponašati lijeno, letargično i nemotivirano zbog nekog psihičkog ili socijalog defekta koji se dobiva samim rođenjem u godini xy. I sama potreba za kategoriziranjem generacije nastaje u kontekstu suvremenog kapitalizma jer, ako ih svedemo pod isti nazivnik, onda ih je lakše uvjeriti u njihove želje i potrebe. I sve se to opet odvija u okviru priče o generaciji, tako da se opet osjećamo nemoćni i bespomoćni za bilo kakvu vrstu akcije.

Dino: Ja mislim da je jako opasno govoriti općenito o generacijama. To je ipak prevelik zbir ljudi. Isto tako, nikada nisam čuo niti pročitao da su neki stariji ljudi rekli za novu generaciju da je super i bolja od njih. Umjesto tih generalizacija, mene uvijek više zanima kontekst i onda gledati kako to utječe na svakodnevne živote pojedinaca. Odrastanje i osamostaljivanje bi bili mogući kada bi postajali uvjeti za to. Dvije generacije žive dvije stvarnosti svakodnevnog življenja. I mislim da se na toj ekonomskoj nejednakosti uvelike potencira podjela društva na dva pola koja ne mogu razgovarati. I ako se mene pita, manji je problem povijesno naslijeđe koliko manjak entuzijazma i volje za stvaranjem strategija za budućnost. Budućnost je ta koja u svoj program mora uključivati pravdu i pravednost, jednakost i solidarnost. Povijest je jedna krvava lokva.

Ivane, kazalište PlayDrama naglasak stavlja na tekstove suvremenih hrvatskih autora i u svom se djelovanju profiliralo kao kazalište dramskih praizvedbi. S druge strane, riječ je o kazalištu koje kontinuirano, od samih svojih početaka, aktivno radi s mladima, obrazujući glumce amatere koji nerijetko završe u profesionalnim vodama. Kazalište PlayDrama ovoj odrednici (potomci, djeca) ne odgovara samo tematski, već i odabirom glumačkog ansambla pa smo tako u predstavi Dijete našeg vremena imali priliku gledati ansambl sastavljen od glumaca splitske Akademije. Tko glumi u Djeci recesije? Kakva su tvoja iskustva u radu sa studentima glume i glumcima amaterima? Koliku su ulogu iskustva glumaca, redom pripadnika mlađe generacije, imala u stvaranju predstave?

Ivan: U predstavi glume Goran Marković, Uršula Najev, Donat Zeko i Paola Kuvačić. Zanimljivo je da sam samo u kazalištu PlayDrama do sada imao luksuz raditi audicije za predstavu, što se pokazalo izvrsnim jer, kao i u Zbunjozi, dobio sam glumce koji su spremni preuzeti autorsku i izvođačku odgovornost i postati sukreatori ove predstave. Naravno da mislim da bi svaki rad trebao u kazalištu tako izgledati, a imao sam i sreće ovih posljednjih nekoliko sezona da sam radeći u repertoarnim kazalištima mogao postići takve uvjete rada. 

Radeći s mladim glumcima, nastojim im otvoriti prostor slobode, slobode njihove kreacije. Da ne zvuči to kao neka mistifikacija, puštam im da na probama isprobaju koreografije na muziku koju i sami slušaju, da isprobaju i scene kakve su do sada gledali samo u serijama i filmovima, i to sve u cilju da imamo hrabrosti biti glupi, smiješni i ranjivi.

Tko je, uz vas dvoje, dio autorskog tima predstave? Kako je tekao proces rada na predstavi?

Ivan: Uz nas dvoje tu je još i Ana Marin, zadužena za kostime i cjelokupni vizual scene, Saša Antić koji je pisao glazbu i songove, kao i Siniša Jakovčević koji radi oblikavanje svjetla i tona.

Ivana Vuković i Helena Petković otvorile su kazališnu sezonu PlayDrame distopijsko-realističnim prikazom svakodnevice ne samo grada Splita, nego i generacije koja se pokušava u toj realnosti izboriti za svoja osnovna prava. Kakva su djeca, potomci, u predstavi Djeca recesije? Pružaju li otpor situaciji u kojoj su se našli?

Ivan: Bojim se da našoj Djeci ostaje samo jedno oružje otpora – humor, humor i humor. Humor dok ovaj svijet umire.

Dino: Djeca recesije se pokušavaju snaći u tuđem stanu, braku i životu. U nepravednoj distribuciji moći stvara se prostor za manipulaciju. Djeca recesije se samo pokušavaju snaći, s naglaskom na pokušavaju.

Iz samog naslova može se iščitati i uloga društva i suvremene realnosti kao ključan dio predstave i faktor u situaciji u kojoj su mladi danas. Recesija sa sobom nosi teške konotacije, kako predstava odgovara na ovu odrednicu? Koliko je humor bitan u postavljanju ovakvih tema na kazališne daske?

Dino: Mislim da se još uvijek nismo dovoljno ozbiljno pozabavili temom recesije. Vjerujem da kao globalno društvo nismo spremni za to suočavanje jer još uvijek živimo realnosti recesije. Ipak, trajala je gotovo cijelo jedno deseteljeće i donijela promjenu. Za sada je rastvorila prostor za nasilje. Kao i svaka trauma, teško je o njoj pisati dok još uvijek traje ili osjećamo posljedice.

Humor je izuzetno važan, ali i nevjerojatno težak za napisati i postaviti ga. Život je tragikomičan, volio bih da su i moji tekstovi. Dobar humor je lako dokazati. Ljudi se smiju. Sve je to više na publici, a manje na mome teoretiziranu i nadanju.

Predstava je nastala u koprodukciji s dubrovačkim Kazalištem Marina Držića, kako je došlo do te suradnje?

Ivan: Ovdje moram istaknuti ravnatelja dubrovačkog KMD-a, PaolaTišljarića, koji je pokazao dovoljno otvorenosti, slobode, hrabrosti i prihvatio našu želju za produkcijskom suradnjom i željom da predstava ima drugi život u još jednom kazlištu i još jednom gradu.

Dino, kazalište PlayDrama okarakteriziralo se kroz svoj rad kao kazalište praizvedbi hrvatskih suvremenih dramskih tekstova. Lani su to bili Tomislav Zajec i Tanja Mravak, ove godine Ivana Vuković i ti, čini se da autora i tekstova ne nedostaje, upravo suprotno. Kakvo je stanje “na terenu”, dobivaju li mladi autori priliku postaviti vlastite tekstove na kazališne daske, kakvo je tvoje iskustvo? Možeš li spomenuti neke od autora, svojih suvremenika, koje čitaš, čije si drame (ili dramatizacije njihovih tekstova) imao priliku pogledati, a da su te se dojmili?

Dino: To je jedno vječito pitanje. Mislim da regija ima strašno zanimljive dramske pisce. Njihovo nepostavljanje je dio problema s dvostrukim dnom: manjak novaca i manjak znatiželje. Isto tako, za razliku od redatelja, dramski se pisci uvijek natječu i s mrtvim majstorima. Ako ikada postanem ravnatelj nekog kazališta, više ću se baviti tim pitanjem, za plaću.

Novih dramskih autora zaista ne nedostaje, veoma su zanimljivi i sa zanimanjem pratim njihov rad: Espi Tomičić, Ivana Vuković, Ružica Aščić, Ivan Penović… U Srbiji Tanja Šljivar i Tijana Grumić…

Ivane, možeš se uključiti i navesti neke autore novije generacije s kojima si radio, koje si zapazio? Ali i osvrnuti se na redatelje novije generacije, ako imaš nekoga koga bi istaknuo.

I: Što se tiče pisaca s kojima sam radio, tu su već poznata imena, opet već spomenuta Ivana Vuković na predstavi Lažeš, Melita i Olja Savičevič Ivančevič s kojom sam radio nizu dječjih predstava, a zadnja je bila Šporki Špiro i neposlušna Tonka u GKL Split. Upravo je Olja ta koja svojom moći jezika, maštom i ludizmom dokazuje da je kontakt s publikom, u ovom slučaju dječjom publikom, važniji od svih kazališnih mistifikacija o zanatu, cehu, diplomi.

Od redatelja govorit ću ipak o generaciji, generaciji autora za kojeste svi čuli i gledali,  generaciji autora koji imaju zrelost i snagu, a opet nedovoljno zastupljenoj na hrvatskim pozornicama; Anica Tomić, Saša Božić, Borut Šeparović i Oliver Frljić. Svi oni,kao ljudi i kao redatelji.

Gdje vas još možemo gledati u ovoj kazališnoj sezoni, na kojim ste projektima angažirani, koji su planovi za neku bližu budućnost?

Ivan: Bojim se da me nakon Djece recesije nećete tako skoro gledati  na splitskim pozornicima što je i ok s obzirom da sam proteklih godina intezivno na splitskim pozornicama sa svojim predstavama Zbunjoza, Kroćenje goropadnice i Obitelj. Nažalost, sve te predstave nestale su u vremenu kao suze na kiši. Poetski sam rapoložen jutros pa citiram Blade Runnera, a ne don Antu Bakovića. Upravo pregovaram s kazalištima izvan Hrvatske za iduće projekte, tako da me čeka  faza pakiranje kufera i put pod noge.

Dino: U siječnju me čeka premijera drame H.E.J.T.E.R.I., koprodukcija Zagrebačkog kazališta mladih u Zagrebu i Rupera. Redateljica je Judita Gamulin. A onda bih volio izdati drugi roman, negdje početkom 2020. godine.

Najnovije:
NIKOLINA HRGA, DRAMSKA PEDAGOGINJA
„Pontes zamišljam kao mali (kazališni) prostor u kojem ljudi, sudjelujući u umjetničkim projektima, sudjeluju u životu svog kvarta i grada“
Dramska pedagoginja Nikolina Hrga posljednjih nekoliko godina radi izuzetno zanimljive stvari u Rijeci i okolici, a sa svojom udrugom Pontes planira čuda. Sve to bilo je više nego dovoljan motiv za razgovor u kojemu su se Nikolina i naš Igor dotakli čuda i čuđenja, kazališta, dramske pedagogije i tinejdžera, prednosti i mana institucija i koječega još
BRUNO KONTREC O POFRIŠKANOJ IMPROVGRUPI.002
„Zezamo se bez figa u džepu i širimo zarazu komedije“
U srijedu 13. prosinca u Knapu će premijerni nastup imati nova ekipa Improvgrupe.002 u ludom i otkačenom improvizacijskom showu 'Kome zvono zvoni'. Uoči premijernog nastupa vrućih novih imena porazgovarali smo s osnivačem i kreativnim motorom Improvgrupe.002 Brunom Kontrecom
INTERVJU: JELENA HADŽI-MANEV
„Želja mi je da kazalište gledateljima postane 'njihovo', da im postane istinski važno“
Krajem listopada u DKC Šesnaestica na zagrebačkoj Trešnjevci premijerno će zaigrati 'Dnevnik supermame' u produkciji Kazališne družineTragači i izvedbi renesansne superkazališne osobe Jelene Hadži-Manev. S Jelenom smo usred procesa porazgovarali o njenim super moćima i Tragačima, nezavisnom i javnom kazalištu, sadašnjosti i budućnosti, stvarnosti i utopiji
RAZGOVOR: MAJA KATIĆ, ZRINKA KUŠEVIĆ I DUNJA FAJDIĆ, TEATAR POCO LOCO
„Tabu teme kroz umjetnost dopiru do mladih u trenucima kad im je to najpotrebnije, možda i preventivno“
Od 18. do 22. rujna u zagrebačkom Centru kulture na Peščenici i kazalištu Knap održat će se ciklus predstava i razgovora o tabu temama za djecu i mlade 'Bolje da o tome (ne) razgovaramo'. Uz podršku Knapa, organizator je beskrajno kreativan, poduzetan i umjetnički hrabar Teatar Poco Loco, s čijim smo predstavnicama Majom Katić, Zrinkom Kušević i Dunjom Fajdić porazgovarali o tabuima u kazalištu i oko njega i koječemu još.