Napomena: intervju je izvorno objavljen 27. veljače 2020. u Vijencu, br. 678

U srijedu je započeo 20. naj, naj, naj festival, zanimljiv u barem dva aspekta – riječ je o slavljeničkom izdanju, no koje nije okrenuto sebi, već nečemu vrlo važnom – vršnjačkom nasilju. Kako je baš ta tema došla u fokus?

Tema se sama nametnula nakon vrlo uspješne rujanske premijere naše predstave Ako kažeš gotov si! nastale prema tekstu Dine Vukelić u režiji Krešimira Dolenčića. Veliki interes za predstavu ukazao je na veličinu problema, a u odnosu dijete – nastavnik – roditelj teško je odrediti kome je pomoć potrebnija. Zato smo festival posvetili borbi protiv vršnjačkog nasilja gdje će se uz predstave održavati i radionice za djecu i roditelje u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Cijena ulaznice je 10 kuna, a kompletan prihod kao i određeni sponzorski iznos darovat ćemo školama koje imaju kvalitetne programe za prevenciju vršnjačkog nasilja.

Vršnjačko nasilje je širok pojam. Prema kojim ste se oblicima nasilja posebno usmjerili i zašto?

Razvojem tehnologije razvili su se vrlo sofisticirani oblici nasilja čije posljedice mogu biti tragične, stoga smo poseban naglasak stavili upravo na nasilje preko interneta.

Taj i drugi oblici nasilja pojavljuju se u nekoliko predstava ovogodišnjeg festivala. Možete li ukratko istaknuti neke vama najzanimljivije predstave?

Od devet festivalskih predstava tri se bave nasiljem. Ostale su pregled recentne hrvatske produkcije za djecu, kao i dva međunarodna gostovanja, iz Španjolske i Izraela. Predstave o nasilju namijenjene su starijoj djeci, a naš festival pokriva uzrast od 3 godine na više. Teško je nešto posebno istaknuti. Sve su to jako kvalitetni naslovi, predstave koje su već dobivale ili bile nominirane za prestižne nagrade, tako da sam i sam znatiželjan pogledati one koje još nisam pogledao.

Možete li nam reći ponešto o gostujućim kazalištima i predstavama?

Kazalište El Gecocon Botas iz Barcelone gostuje po prvi put. Bave se klaunerijom koju povezuju sa suvremenim i ozbiljnim temama, a u predstavi Idemo na pecanje u fokusu su ekologija i problem zagađivanja mora. Dina Telem Group iz Natanye već je gostovala na našem festivalu. Radi se o svjetski poznatoj i priznatoj grupi koja se obraća djeci kroz suvremeni ples i pokret.

Obje predstave prvenstveno komuniciraju s publikama neverbalno. Kako gledate na neverbalnost u kazalištu za djecu? Dojma sam da je u domaćim kazalištima za djecu nedovoljno predstava u kojima je komunikacija pomaknuta s riječi na tijelo, pokret, predmet, zvuk...  

O neverbalnom kazalištu imam odlično mišljenje. Neke od najboljih predstava za djecu koje sam gledao bile su upravo neverbalne. Na žalost nemamo baš puno autora koji se ozbiljno i kontinuirano bave neverbalnim kazalištem za djecu. Drugi je problem, koji se možda više tiče nas u gradskim kazalištima, da je takve predstave kasnije teško održati na repertoaru jer u tržišnom nadmetanju s lektirnim naslovima imaju malo šanse, a opet takvi naslovi imaju puno veću priliku igrati na svjetskim pozornicama i festivalima. Pred nama je dug proces mijenjanja percepcije da kazalište za djecu nije samo klasična bajka i obavezna lektira. Tako i naša predstava  Ako kažeš gotov si! djeluje u tom smjeru.

Upravo je ta predstava, kako ste istakli na početku razgovora, bila glavni motiv za tematski smjer festivala. Kakve su dosad reakcije djece i odraslih na nju? Je li pokrenula neke promjene? Podršku javnih osoba imate.

Reakcije na predstavu su izvrsne, popunjeni su svi termini do kraja sezone, a interes je vrlo velik, čini se kao da su svi jedva dočekali ovakvu predstavu. Teško je nekakvom znanstvenom metodom utvrditi efekte koje postigne neka predstava, ali ja vjerujem da ima pozitivnih pomaka. Svatko od nas ima sjećanje iz djetinjstva na nekoga tko mu je lupao čvrge, jeo sendvič ili uzimao džeparac, tako da se javne osobe rado uključuju u akciju. Upravo takva podrška je bitna, kad dijete vidi nekog svog idola, sportaša od dva metra, koji progovori o vlastitom iskustvu iz djetinjstva i kaže da je bio najmanji u razredu i da su ga svi tukli.

Koliko kazalište danas može djelovati na svoje gledatelje? Je li kazalište za djecu u tom aspektu u boljoj situaciji od kazališta za odrasle?

U tom je smislu u puno boljem položaju jer za većinu odraslih više nema spasa. Mi se obraćamo djeci u najvažnijim godinama razvoja što je i velika odgovornost. Klasični naslovi i bajke uglavnom promiču neke osnovne moralne vrijednosti, poštenje, upornost, pravičnost, dok predstave kao što je Ako kažeš gotov si! ukazuju na konkretne probleme iz neposredne okoline. Uvijek je lakše govoriti o drugome nego o sebi. Cilj ovakve predstave je potaknuti razgovor, koji ćemo početi govoreći o predstavi i nastaviti tražeći poveznice sa stvarnom situacijom. Nastavnici i djeca nakon pogledane predstave komentiraju da u licima na pozornici prepoznaju svoje kolege iz razreda i točno znaju tko je tko u stvarnom životu.

Razmišljate li na krilima ovih pozitivnih reakcija o daljnjoj scenskoj borbi protiv vršnjačkog nasilja?

Za sada ne. Nadam se da ćemo na ovim krilima još dugo letjeti. Nažalost, razvojem tehnologije razvijaju se i novi oblici nasilja. Možda ćemo za koju godinu morati raditi novu predstavu jer će ova biti zastarjela. Upravo zato smo i naručili originalni suvremeni tekst jer uporišta u literaturi ima vrlo malo, a nešto napisano prije nekoliko godina je već daleka prošlost.

Dugo ste u Žar ptici, uskoro ćete i vi, što kao glumac, što kao ravnatelj, zaokružiti svojih prvih dvadeset godina. Uočavate li promjene u recepciji i profilu mladih gledatelja? Koliko, po vašem mišljenju, na njihovo očekivanje od kazališne predstave utječe njihov način života koji se mijenja munjevitim brzinama? Može li kazalište pratiti taj razvoj i uspijeva li?

Ne vidim nekakvu razliku u recepciji dječje publike danas u odnosu na prije dvadeset godina. Ljudski mozak je ostao nepromijenjen samo smo ga pretrpali gomilom informacija koje treba svakodnevno procesuirati. Djeca i dalje za svoj razvoj trebaju igru, trebaju društvo vršnjaka, trebaju maštu i upravo je tu prednost kazališta. Često raspravljamo na pokusima kako su današnja djeca izložena brzim video igricama akcijskim filmovima i slično pa bi onda, kao, tako trebalo izgledati i „moderno“ kazalište za djecu. Iskustvo iz prakse je upravo suprotno. Pogotovo mlađu publiku obuzme neki mir i začudnost predstave i kazališta kao prostora. Što naravno ne znači da ne možemo raditi suvremene tekstove u kojima je i tehnologija dio svakodnevice. Osobno se ne bojim za kazalište, ono je preživjelo mnoge izazove pa će se prilagoditi i suvremenom trenutku.