Naslov „Sumrak bogova“ ljubitelji opere povezati će s istoimenom operom (1876.) nastalom kao četvrti dio tetralogije „Prsten Nibelunga“ njemačkog skladatelja Richarda Wagnera (1813.-1883.), ljubitelji filma s istoimenim filmom (1969.) snimljenim na početku takozvane njemačke trilogije talijanskog redatelja Luchina Viscontija (1906.-1976.), dok će se ljubitelji kazališta prisjećati različitih uprizorenja temeljenih na filmskom scenariju (uz Viscontija Enrico Medioli i Nicola Badalucco).
Najnovije kazališno uprizorenje predstave „Sumrak bogova“ nastalo je u Slovenskom narodnom kazalištu u Mariboru (SNG Maribor, 21.9.2018.) u režiji Dalibora Matanića (1975.) na tekst Ivora Martinića (1984.) prema spomenutom filmskom scenariju, a zagrebačka publika ga je ubrzo mogla vidjeti na pozornici HNK (7.11.2018.). Priča je poznata: članovi obitelj von Essenbeck slave rođendan najstarijeg člana obitelji, baruna Joachima (Miloš Battelino) i pri tome, naoko nevino, razgovaraju o novim političkim prilikama u Njemačkoj. Na vlasti je Adolf Hitler, čovjek čije će ime za mnoge ubrzo postati ime suštinskog zla, a drevni znak kojim obilježava svoju vlast izgubit će izvorno značenje simbola sreće, no mnogi će se uzdići upravo u njegovoj sjeni. Naime, Essenbeckovi posjeduju željezariju što podrazumijeva korak do proizvodnje oružja, čemu je itekako sklon (posebice po barunovu ubojstvu) poslovođa Friedrich Bruckmann (Uroš Fuerst), tim više što ljubuje s udovicom barunova sina, moćnom i utjecajnom Sophie (Nataša Matjašec Rošker), majkom istinskog nasljednika Martina von Essenbecka (Petja Labović) koji ne mari za poslove jer se zabavlja perverznim igricama.
Za rođendanskim su stolom još bračni par Thallman: barunov nećak Herbert koji je simpatizer ljevice (Žan Koprivnik) i njegova supruga Elisabeth (Eva Kraš); u istoj su obiteljskoj razini barun Konstantin, član SA (Davor Herga) i njegov senzibilni sin violinist Guenther (Timon Šturbej), te rođak, član SS, von Aschenbach (Kristijan Ostanek). Oni sjede oko dugačkog stola iza kojeg stoji peć iz koje se dimi i koja, od pretpostavljene funkcije visoke peći za dobivanja željeza, sve više počinje značenjski nalikovati peći za spaljivanje leševa u koncentracijskim logorima (Marko Japelj). Sudionici rođendanske proslave odjeveni su svečano (Leo Kulaš), mada traka s kukastim križem na von Aschenbachovu rukavu djeluje prijeteće i nimalo svečano (on obavještava obitelj da je Reichstag zapaljen!). Glazbeni dio su osmislili Alen i Nenad Sinkauz, svjetlo je oblikovala Vesna Kolarec, dok su pozadinske velike projekcije povezane s trenutačnim snimanjima događaja na sceni.
Dok Martinićev tekst vrlo jasno govori o novim pozicijama moći unutar obitelji, razdvaja žive i mrtve i dozvoljava likovima da vrlo nedvojbeno pokazuju promjene koje prolaze: nestaje sućut, kompromis postaje jedina mogućnost preživljavanja, Hitlerova načela su putokaz u budućnost (Herbert citira novoga kancelara: „Mi smo elitno društvo, gdje je sve dozvoljeno. Osobni moral je mrtav“), slabi se ubijaju (Günther) ili bespomoćno prolaze kroz ponižavanja, dok oni „jaki“ likuju, mada ništa nije stalno i „kolo sreće se okreće“. Matanić vrlo eksplicitno nudi neke situacije, poput ponižavanja Elisabeth (zbog bijega supruga Herberta) koju svode na razinu pseta, tako da ona aportira čepove brojnih boca šampanjaca koje ostali otvaraju, hoda uokolo s remenom oko vrata i napokon počinje režati, dok se njezina bijela, početkom slavlja hvaljena haljina, vidno prlja i daje joj doista bijedan izgled. Ponižavanje Elisabeth (Eva Kraš) ne umanjuje nju, nego one koji s pozicija novonastale moći čine ljudima zlo, poput demonske Sophie, koju upravo zastrašujuće utjelovljuje Nataša Matjašec Rošker. Mada nije na istim pozicijama moći (što pokazuje njezina smrt) kao von Aschenbach (Kristijan Ostanek) Sophie zapravo teži apsolutnoj manipulaciji ljudima . No, von Aschenbach to doista može (što djeluje grozno jer je fizički dopadljiv), budući da je sada njegov trenutak, trenutak koji su mu omogućili svojom pasivnošću oni koji ga okružuju (divno Varoufakisovo objašnjenje na ovoj istoj pozornici u sklopu Filozofskog teatra u kojem govori da je desnica jaka jer je ljevica takva, kakva je!).
Mada je svaki od glumaca u potpunosti dao svoj doprinos Matanićevoj slici zla (recimo kada se Herga „šeretski“ nasmiješi ili Šturbej izbezumljeno pogleda; uz one koje sam već navela), lik koji prikazuje taj uzlaz iz zaigrane zloće u esenciju zla jest čovjek koji utjelovljuje drugim ljudima neprihvatljiva ponašanja poput incesta, pedofilije i transvestizam kao manje strašnih do mučenja i umorstva drugih, kao krajnju osvetu. Tog i takvog Martina von Essenbecka u njegovim promjenama od „nevažnog i nezainteresiranog“ člana obitelji do moćnog i nedodirljivog, jedinog preživjelog, glumi mladi glumac Petja Labović (1993.). Dok ga gledamo kao momka koji svoje igrice nudi obitelji kako bi ih (ili ne bi) šokirao u kostimu varijetetske zabavljačice, ne slutimo opasnost. Međutim, kada prepoznajemo njegove ambicije i apetite, više kao osvetnički pohod i mogućnost koju pruža moć, doista djeluje zastrašujuće – njemu ne treba svastika, on je svastika sama.
U predvečerje 27. veljače 1933. održala se rođendanska večer obitelji von Essenbeck (noć paljenja Reichstaga), njezini sudionici su svi preminuli nasilnom smrću, osim Martina i von Aschenbacha pa iako često govorimo da se povijest ponavlja, uporno vjerujemo da mi nismo uključeni u tu priču.
Nakon ovakve bi predstave gledatelji u antičko doba doživjeli katarzu… mi smo otišli na piće.