LUTONJICA TOPORKO: "ANTIGONA"
Samobor nisu samo kremšnite
Dobro osmišljena vizualno i glazbeno (uz malo pažnje pri govoru odnosno dramaturgiji), samoborska lutkarska 'Antigona' mogla bi u našoj sredini biti doprinos prepoznavanju lutkarskog kazališta kao dijela kazališta za odrasle
Objavljeno: 19.3.2019. 7:25:39
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Antigona" / Promo

Prva asocijacija većine ljudi na spomen gradića Samobora (najveći nedaleki grad je Zagreb) su kremšnite i karneval. Oni skloni glazbi znaju za odličnu „Samoborsku glazbenu jesen“, ljubitelji poezije svjesni su pjesničke manifestacije „Vrazova Ljubica“ (u čast neuzvraćene ljubavi Julijane Cantilly (1812.-1842.) slovensko-hrvatskom pjesniku, „ilircu“ Stanku Vrazu (1810.-1851.)), dok su poklonici likovnih umjetnosti svjesni galerije „Prica“ (donacije slikara Zlatka Price (1916.-2003.) i njegove kćeri fotografkinje Vesne Prica (1947.-1996.)). No, postoji u Samoboru i Lutkarsko kazalište „Lutonjica Toporko“ predvođeno neumornom Mirjanom Jelašac, lutkaricom bez čijeg doprinosa lutkarska scena u našoj sredini ne bi bila cjelovita.

Posegnuvši za likom u priči „Lutonjica Toporko i devet župančića“ iz zbirke „Priče iz davnina“ Ivane Brlić Mažuranić,  Jelašac od 1982. sa svojim amaterima stvara repertoar predstava za djecu i odrasle(!), osmišljavajući lutke od različitih materijala, dajući im poprilično nekonvencionalan izgled. Posljednji susret s LK „Lutonjica Toporko“ bio je u obnovljenoj dvorani Hrvatskog doma Samobor (23.1.2019.) na predstavi „Antigona“ starogrčkog tragičara Sofokla (495.pr.Kr-406.pr.Kr.) u adaptaciji i režiji Mirjane Jelašac.

Poznata priča o djevojci (Antigona) koja se usprotivi kraljevoj (Kreont) naredbi prema kojoj se izdajnik Polinik ne smije pokopati za razliku od njegova brata Eteokla (nakon što su se međusobno poubijali). Budući da se radi o Antigoninoj braći, ona ne mari za njihovu političku  pripadnost, nego ih kao sestra obojicu voli i želi jednako časno sahraniti, smatrajući božanske zakone jačim od ljudskih. No, Kreont ne trpi neposluh, pa Antigonu, iako je  vjerenica njegova sina Hemona, osuđuje na smrt i zatoči u mračnu tamnicu. Mada se kasnije predomisli, tragičan niz je počeo i odnio sobom leševe Antigone, Hemona, Euridike (Hemonova majka)…

Zahtjevna i uzbudljiva priča o sukobu moralnog pojedinca i vlasti uvijek je bila poticaj kazališnim uprizorenjima, pa je tako našla svoj izričaj i u mediju lutkarstva. Na tamnoj sceni (Mirta Vekić), ukrašenoj tek dorskim stupovima i velikim trbušastim ćupom na kojem se projiciraju scene s grčkih vaza, do izražaja dolaze velike lutke kreirane od rebrastih bijelih cijevi (dopunjene dakako tkaninom i licima, kreacija Mirjane Jelašac i Natalije Gregorić).

Iako izvedeni prema zajedničkom principu: udovi od cijevi, tijelo od tkanine, jasno je o kojem se liku radi, pa iako nije jednostavno, animatori Anđela Kusić, Stipe Gugić, Martin Ladika, Matino Antunović, Mirjana Jelašac i Natalija Gregorić prilično se vješto nose sa svojim likovima. Uz naglašeno potresnu glazbu i znalački oblikovano  svjetlo (Igor Matijevac) odvija se tragična priča sa svim relevantnim likovima, uključivši i duhovito oblikovani kor (tri lika na istoj vodilici). Posebno je zanimljiv početak predstave u kojoj pas i ptica prebiru po kupu pijeska… naknadno se prepoznaje da se radi o nepokopanom Polinku.

Ukratko, dobro osmišljena vizualno i glazbeno (uz malo pažnje pri govoru odnosno dramaturgiji), samoborska  lutkarska „Antigona“ mogla bi u našoj sredini biti doprinos prepoznavanju lutkarskog kazališta/medija kao dijela kazališta za odrasle.