Suradnja nastala udruživanjem kazališta bez zgrade i kazališne zgrade bez glumaca moglo bi se opisati jednom od najpoznatijih filmskih odjavnih rečenica („Casablanca“, Michael  Curtiz, 1942.): „…mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva“. Upravo su to učinili zagrebačko Kazalište „Prijatelj“ i Gradsko kazalište Požega predstavom „Smjehuljica i Mrgud“ u režiji Jelene Hadži-Manev u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka (19.9.2019.).

U svojem tekstu Hrvoje Zalar suočava dvoje ljudi, odraslog  namrgođenog muškarca (Hrvoje  Zalar) i razigranu djevojčicu (Marijana Matoković). Mrgud je stalno loše volje jer se sve urotilo protiv njega: budilica divlje  zvoni, mobitel ga uporno budi, nema kave, nema šećera, nema ničega što mu baš treba, zapetljava se u posteljinu i tako dalje i tako dalje. Svaki put Mrgud kreće u akciju nabavke pojedine stvari, ali sve je to tegobno pa on uzdiše i uporno psuje „mišje repove i smrdljive tvorove“. Međutim, te njegove nevolje koje traju cijeli dan i čine ga mrzovoljnim, zapravo su odraz njegovog karaktera jer stvarnih problema on nema. Za razliku od njega, Smjehuljica je izbjeglica  u potrazi za svojim roditeljima i jedino što je podsjeća na napušteni dom je cvijet oko kojega brine. Ipak, ona u svemu pronalazi djelić radosti i smije se, zarazno se smije.

Odlična ideja temeljena na opreci između bezvezarija koje nas ljute i postojanju stvarnih egzistencijalnih problema počinje dobrim uvodom, no ubrzo suvišna ponavljanja odvlače priču u monotoniju. Nije slučajno u raznim prigodama korištena krilatica „Manje je više“ (Mies van der Rohe) jer gomilanje najčešće pokazuje istovrsnost a ne raznolikost: predvidivo je da nakon što nema ni kave ni šećera, Mrgud neće imati niti mlijeka. Karikiranjem uzdaha i psovki (dječjih, dakako) Zalar gubi na glumačkoj uvjerljivosti (što se njemu gotovo nikada ne događa). Nejasno je zašto ostaje cijelo vrijeme u odjeći u kojoj spava (scena i kostimi Tončica Knez), kao što je nejasno kako mu, onako nepovjerljivom, ulazi nepoznata djevojčica u stan (vrlo čudno odjevena, usput rečeno).

Djevojčica traži vodu da zalije cvijet i taj element brige za drugoga, dok se sama nalazi u nezavidnoj situaciji, vrlo je suptilno napisan prikaz altruizma. Očito zaraznog jer se Mrgud polako opušta i prihvaća igru djevojčice, koju zbog osebujnih izraza, ne razumije baš uvijek (i tu se malo pretjeralo). Marijana Matoković svoju Smjehuljicu prikazuje odviše plošno (budući da je djelomično svjesna  svoje situacije  jer djeca u nevoljama brzo odrastaju), a  razvoj odnosa među likovima je skokovit i neprirodan. Njihova zajednička pjesmica pomalo nalikuje mantri uličnih  izvođača. Redateljica Hadži-Manev trebala je „stisnuti“ tekst i pokrete, jer usprkos brzoj izmjeni scena, gomilanje istovrsnih situacija vodi zamoru. I tako sam ja, umjesto dirnuta predstavom, izašla iz gledališta uskraćena za „jedno divno prijateljstvo“.