Postavljanje komedije u srpskom je kazalištu zaista rijedak i samim time poseban događaj. A kad se na to doda da su epidemiološke mjere dozvolile da predstava bude izvedena uživo pred publikom brojnijom od sedmoro gledalaca, dobiva se pravi kazališni spektakl.
U produkciji Novosadskog novog teatra, a na sceni Srpskog narodnog pozorišta postavljen je tekst hrvatskog dramskog pisca Borivoja Radakovića Amateri, u režiji Momčila Miljkovića. Borivoje Radaković poznat je našoj kazališnoj publici po drami Kaj sad? u režiji Egona Savina u BDP-u, a prije četiri godine vranjansko kazalište Bora Stanković je također interpretiralo Amatere.
Zaplet crne komedije je jednostavan: četvoro ljudi, agresivan školovani vodoinstalater, dobar i kapitalizmom ugnjetavan blagajnik, infantilan i o kockanju ovisan uličar i mudra, intuitivna prostitutka žele snimiti porno film kako bi zaradili novac. Sve što može, naravno, krenut će po zlu. Osim što žele financijski profitirati, grupu povezuje i amaterizam, ne samo kinematografski, već i životni jer se sve četvoro svojim životima bave amaterski – nevješto, nestručno i diletantski.
Pa čemu se onda smijemo?
Naturalističkim konceptom i uz pridržavanje aristotelovskog jedinstva mjesta, vremena i radnje, redatelj junacima niže komične prepreke u ostvarenju njihovog cilja te sukobljava želje aktera tako da do seksualnog čina nikada ni ne dođe. Smijemo se naglašavanju i ismijavaju mana junaka (blagajnik je smotan i naivan, uličar je neiskusan i sporo shvaća...), a komika često izvire i iz osjećaja neprijatnosti među ljudima koji se međusobno ne poznaju, a trebali bi biti fizički intimni. Smijeh izazivaju i pretjerano dramatične reakcije likova (briga blagajnika o urednosti stana, vodoinstalatera o dostojanstvu njegove profesije...). S druge strane, pojedine duhovite replike se često ponavljaju bez promjena pa zapadaju u puku repetitivnost.
Redatelj vrlo dobro gradira ozbiljnost situacije unutar scene te se od seksualnih šala stiže do potezanja pištolja, pa se gledatelj opet opušta i vraća na pošalice. Glumci Danilo Milovanović, Marko Savković i Dimitrije Dinić su sjajni u svojoj izvedbi i glumački vrlo ujednačeni. Posebno bih pohvalila izvedbu glumice Sanje Ristić Krajnov, od vladanja sarajevskim akcentom na kojem govori, do precizno prikazanih emotivnih promjena kroz koje prolazi.
Iako predstava traje nešto manje od dva sata, ritam i tempo, što je ključno za dobru komediju, ne padaju. Opet i opet se događaju obrti i smjenjuju se komične situacije. Štrih ili promjenu koju bih sugerirala je trenutak kad vodoinstalater u naletu bijesa započinje monolog o svojoj obiteljskoj situaciji. Do tada ga vidimo kako sa suprugom razgovara umiljato i bojažljivo, a u spomenutoj sceni otkriva razloge nezadovoljstva brakom. On tada progovori kako trpi obiteljsko nasilje, kako su sve žene kurve, pita se što je s pravima muškaraca i kaže da danas svaka može optužiti bilo kog muškarca za zlostavljanje. Sasvim je legitimno da dramski junak bude mizogin i neosjetljiv, ali na svim drugim mjestima (npr. kad naziva osobe s downovim sindromom pogrdnim imenima) netko ga ispravi, međutim ovaj put svi šute. Vjerujem da namjera autora predstave nije relativizacija porodičnog nasilja i zlostavljanja žena, ali može biti tako protumačeno te preporučujem izmjenu teksta.
Također, drama otvara prostor za dodatno osuvremenjivanje (iako je napisana gotovo nedavno, 2010. godine) i pruža mogućnost za još svježiju i originalniju duhovitost u vidu razgovora o npr. egzekuciji seksualnog čina, želji svakog od likova itd. Postoje i prilike za dodatno produbljivanje odnosa blagajnika i vodoinstalatera s njihovim suprugama, o čemu u stvari ne znamo puno. Prvog žena vara, drugom naređuje i to je sve.
Sam kraj predstave trebao bi nas ostaviti zapitane nad našim životima i pristupamo li im mi sami amaterski, ali problem je što junaci ne doživljavaju promjenu. I sutra će biti isti ljudi kao što su bili danas i neće apsolutno ništa promijeniti nakon spoznaje o uzaludnosti vlastitog života. To nije dramski, oni nisu punokrvni dramski junaci i publici ostavljaju poruku: život jednostavno ide dalje i kada ste promašeni, zato se ne morate ni zamisliti nad svojom sudbinom. Zbog toga ostaje zaključak predstave da su redatelj i glumci izuzetno daroviti za komediju i vodvilje, zaplet drame je vrlo potentan, još samo da pisac nije amaterski pristupio smijehu.
Voljela bih da predstava Amateri bude poticaj drugim redateljima za postavljanjem komedija. Neka se ne boje da će tako biti manje relevantni ili da komedija kao žanr nije dovoljno usmjerena prema kritici društva i politike. Jer kako kaže Pirandello: nema ničeg ozbiljnijeg od smijeha.