Iako većina kazališta lutaka radi predstave za djecu i od njih mahom živi, teoretičari i praktičari pokušavaju pokazati i dokazati da je lutkarstvo zasebna kazališna estetika i poetika i da raznovrsnim animacijama (dijelova tijela, predmeta, lutaka i svjetlosnih instalacija) nudi spektar umjetničkih doživljaja čija jedina svrha nije djeci dočarati pouke, priče ili situacije (poput „opere za najmlađe“). Slijedom toga je Kazalište lutaka Zadar počelo pred publiku dovoditi lutkarske predstave za odrasle (16+) pa se na 5. Mediteraneu – mediteranskom lutkarskom festivalu (29.6.-3.7.2023.) našlo pet predstava: Kugina kuća (Kazalište lutaka  Zadar i Kazalište Virovitica, Hrvatska), Mogućnost zabavljanja kod ptica (Bitef teatar, Srbija), M.A.R. (Andrea Diaz Reboredo, Španjolska), Limen (Numen Comp., Njemačka) i Samoća (Lutkovno gledališče Maribor i Zavod Delak, Slovenija).

Za predstavu Samoća su redatelj Marko Čeh, dramaturginja Katja Pahor i pjesnik Karlo Hmeljak posegnuli za pjesmama na ploči Cocktail (1974.) koju je slovenski kantautor, pjesnik, performer, kritičar društvenih pojava i aktivist Marko Brecelj (1951. -2022.) snimio u aranžmanu Bojana Adamiča (1912.-1995.) godinu dana prije kultnog albuma Pljuni istini u oči koji je realizirao s grupom Buldožer. Budući da je uvijek bio osebujan (prema riječima dramaturga i kritičara Blaža Lukana „kompleksna i komplicirana osobnost“), svojim je radom i cjelokupnim djelovanjem bio vrlo utjecajan, zauvijek ostavši  „enfant terrible“ slovenske i jugoslavenske glazbene i društvene scene.

Čeh nije želio napraviti glazbenu predstavu, nego valorizirati Breceljevu poeziju sa spomenutog solističkog albuma tako da glumci Gregor Prah i Anže Zevnik govore njegove stihove uz ritmičnu pratnju  „dada-mašine“ sastavljene od bubnja i udaraljki (dizajner zvuka Matej Bonin) čiji ritam dočarava atmosferu zabilježenu na ploči. U veliku rotirajuću „višekatnu“ drvenu konstrukciju (Kaja Kisilak) smještene su lutke (Nika Rupnik, Ana Žerjal) izgledom slične bijelim ljušturama (vjerojatno papier mache) koje zbog oblika i materijala djeluju istovremeno i krhko i čvrsto te se „opiru“ ili „popuštaju“ intervencijama glumaca (ima i otkidanja glava). Svjetlo (Janez Kocjan) ističe vizualnost predstave no likovna komponenta ne „pokriva“ Breceljevu osebujnu pjesničku riječ koju bih, osobno, puno jače doživjela da sam prije preslušala pjesme s ploče Cocktail.

Razmišljajući naknadno o predstavi, više ne nalazim da se radi o hermetičkoj tvorbi, već o izvedbi koja zahtijeva pripremu. Ipak, i bez te pripreme jako me je dirnula  pjesma Alojz valček („Alojz Podre, mojster za vse / mojster za mafijo, mafijo / Alojz Podre, mojster za vse / venem brez radosti, radosti….) koju je Brecelj posvetio fizičaru i  prevoditelju SF romana Alojzu Kodreu (1944.) i parodija Tri ženske koja prati nadmetanje trojice muškaraca oko žena, poslova, kuća i automobila do neumitnog kraja: „Tri smrti, tri smrti, tri smrti za nas / ena za me, ena za te, ena za njega.“ Naslov predstave Samoća precizno pokazuje Breceljevo (svojevoljno odabrano?!) mjesto u suvremenoj glazbi i poeziji (odmak od standarda) i dok će kod znalaca Breceljevog opusa predstava zasigurno pobuditi sjećanje i tugu, među „novima“ će vjerojatno regrutira poklonike.

Predstava Limen (lat. prag) nadahnuta je parabolom „pred zakonom“ iz Kafkinog romana Proces prikazujući muškarca koji godinama strpljivo stoji ispred zatvorenih vrata jer se oslanja na vratareve riječi da će se vrata otvoriti, „ali ne sada“. I tako on čeka do smrti… jer ta su vrata namijenjena isključivo njemu. Autor, redatelj, scenograf, kreator lutaka i izvođač Tibo Gebert uspio je u ovoj minijaturi iznjedriti „kafkijansku“ atmosferu nemoći  i straha: zakukuljen do neprepoznatljivosti (kostimi Sonja Albartus, T. Gebert), pomno animira muškarca koji se, praćen turobnom glazbom (Ulrich Kodjo Wendt, Mark Badur), trudi prići vratima (nakon što se izvukao iz snježnog nanosa i zaobišao vratara) i potom ih otvoriti što, dakako, ne uspijeva.

Sporom animacijom sačinjenom od sitnih pomaka Gebert izvrsno dočarava uzaludni napor svojeg antijunaka (znamo da mu Kafka ne pruža nikakvu šansu) i baš zato što je lutka tako fragilna u odnosu na animatora (Gebert nije krupan muškarac, ali djeluje zastrašujuće ogroman) cijela je situacija mučna i tegobna. Zlu kob dodatno naglašava svjetlo (U. T. Gebert, Paul Friedrich) i kada su se vrata napokon otvorila, mislim da nitko u publici nije odahnuo. Iako je trajala tek dvadesetak minuta, predstava Limen je, barem na mene,  ostavila puno jači dojam negoli bi to učinila glumačka izvedba.

Autorica, redateljica, dizajnerica objekata i izvođačica Andrea Diaz Reboredo je pomoću animacije objekata ispričala priču o obiteljskom domu. Animatorica impresionira matematičkom preciznošću pri preslagivanju brojnih pločica i predmeta, pri čemu je funkcionalno prati glazba (Dani Leon). Vizualnost predstave je nježna i ljupka, ali su dramaturške veze među scenama prilično labave, dok interakcije s publikom ne vode nikamo. Predstava M.A.R. nesumnjivo posjeduje poetsko ozračje, ali meni to nije bilo dovoljno. 

5. Mediteraneo u Zadru je, poput onih prethodnih, opravdao razlog svojeg postojanja i pokazao da lutkarske predstave nisu samo za mališane. No, na tome bi trebala poraditi i hrvatska kazališta lutaka!