Sociolozi i psihijatri već dugo upozoravaju na opasnosti i dugotrajne negativne posljedice koje digitalna „stvarnost“  izaziva kod korisnika društvenih mreža pa su o tom fenomenu  na zagrebačkoj neovisnoj sceni nastale dvije monodrame: Dodaj me autorice i izvođačice Karmen Sunčane Lovrić, Teatar Studio 9 (Mala scena,11.11. 2022.) i Digitalno sama Dine Vukelić u režiji Ive Srnec Hamer, Empiria teatar (Centar mladih Ribnjak, 19. 2. 2023.).

Najezda aplikacija koje „traže“ kontinuiranu prisutnost sudionika rađa, navode stručnjaci, snažnu ovisnost o društvenim mrežama, zbog čega mnogi ne žele izaći iz svojevrsnog „vrzinog kola“. Potreba da se svaki, čak i najbanalniji, događaj fotografira i pošalje pratiteljima, postala je opsesija jer „tko nije na društvenim mrežama, taj ne postoji“. No, ako postoji, onda se njegova „vidljivost“ broji „klikovima“ i pozitivnim reakcijama jer „nesviđanje“ može uzdrmati mentalni ustroj pošiljatelja! Virtualni svijet je nadvladao taktilnost i nametnuo nove kriterije pa je Warholovih jednokratnih „15 minuta slave“ postalo 1440 minuta „slave“ svakoga dana bez iznimke jer „nema mira ni spokoja“ dok se ne stekne „plava kvačica“ (verifikacija profila).

U predstavi Dodaj me, nezadovoljna studentica Marina želi postati influencerica i stvara Miss Mar, svoju „savršenu“ Instagram verziju („Budi najbolja verzija sebe“, žena.hr) ali kako vrijeme odmiče, dolazi do promjena o kojima piše autorica Karmen Sunčana Lovrić: „Što je virtualna verzija sretnija, uspješnija i praćenija, to je realna, pod utjecajem vlastite lažne slike o sebi, sve nezadovoljnija sobom, sve anksioznija, sve pritisnutija zahtjevima svakodnevnog objavljivanja, sve ovisnija o broju pratitelja, lajkova i komentara, sve usamljenija…“. Miss Mar nadvladava Marinu „prisiljavajući“ je da mijenja odjeću i ambijent (scenografija i kostimi Ines Zrnec Gregorina, svjetlo Domagoj Klasić, video materijal Petar Varat) da bi se svidjela „pratiteljima“ i ta diktatura mijenja Marinu: kako predstava odmiče, ona je sve manje „svoja“ i početna zaigranost prelazi u umor i depresiju. Jasno je da Lovrić želi „raskrinkati“ utjecaj interneta na mlade ljude, ali prečesta ponavljanja (brzo je uočljiva razlika između stvarne i virtualne djevojke) i izvedbeno pretjerivanje nisu joj u tome dobri pomoćnici. Slažem se da je asocijativna izvedba važna pri osvještavanju internetske „opasnosti“, ali (kao i uvijek) mislim da „manje je više“.

Mlada žena u interpretaciji Petre Svrtan „zaključala“ se u  digitalan zatvor (nije manje strašan zato što je virtualan) iz kojeg se boji izaći jer je „vani“ ne čeka ništa lijepo (dokazi su  zbivanja iz djetinjstva i adolescencije). Izgled njezine sobe podsjeća na kulisu u televizijskoj emisiji (scenografija, svjetlo i zvuk Emir Ekinović, kostimi i scena Tončica Knez, glazba Linda Uran) pa protagonistica pred nama prezentira najrazličitije emocije od entuzijazma do očaja, što Svrtan uvjerljivo i vrlo dozirano (također izvrsno pjeva) prikazuje. Priča je prilično „zapetljana“ pa iako je tekst zanimljiv, još se po neka epizoda mogla izostaviti jer je sve lako shvatljivo zahvaljujući dobroj i eksplicitnoj glumi.

Dvije žene svojevoljno su odabrale boravak u „paralelnoj“ stvarnosti (iako je SF književnost nagovijestila puno toga što danas živimo, ipak nije prepoznala štetne posljedice), uvjerene  da je tako najbolje jer „svi“ tako žive. Kada su jednog dana nahrupile sumnje i nelagode, bilo je već prekasno jer je njihov identitet bio pred raspadom. Sumnjam da kazalište može spriječiti bilo čiji ulazak u virtualni svijet ili bilo koga barem upozoriti na negativne posljedice takvog čina, ali nedvojbeno treba ustrajati na takvim temama i zato su predstave Dodaj me i Digitalno sama vrlo važne. Možda nekome podare zrnce mudrosti.