Sve što nam se događa zastrašujuće je poput olujnog neba, no dogodi li se isto onima pokraj nas, ne djeluje nam baš tako strašno jer svakom je njegova muka najteža… Među ključnim ljudskim nakanama je nalaženje „srodne duše“ pa su u tom ozračju nastale sljedeće kazališne predstave: Studentica Doroteje Šušak u režiji Christiana Jean-Michela Jalžečića, UO „Iza zavjese“ i Divan Teatar (Mala scena, 20.12.), Ona Mraz Beatrice Kurbel u režiji Paole Slavice, Teatar „Mašina igre“ („Urania“, 28.12. 2022.) i Kutija od ogledala autorski projekt Petre Vukelić, Teatar Prima Vista (KNAP, 16.2.2023.).

Studenticu u istoimenoj predstavi glumi Lucija Dujmović čiji  prikaz o prošlosti i ljepotama Zagreba uvodi publiku u prostor njenog odrastanja, a onda i u fokus njenih želja: dečka. Što na umu, to na drumu i ona počinje „dečkima davati priliku“, a za to se pobrinuo Lovro Juraga, utjelovljujući razne sterotipove muškaraca: strastvenog navijača „Dinama“, pobornika zdrave prehrane, modnog dizajnera, sina iz „fine familije“, glumca i još po nekoga. Vizualno zanimljiv mladi glumac (sin glumca Slavka i brat redatelja Marka) predočio je izuzetnu vještinu da od zadanih tipova iznjedri autentične, životne karaktere pa je naslovna uloga pomalo postala „najava“. Osim tjelesnih i govornih preobražaja, Juraga se pokazao odličnim pjevačem, pa se nisam začudila kada sam čula da je postao „zvijezda“ u tv emisiji – jedino se nadam da njegov bljesak nije nagovještaj  supernove (katastrofična eksplozija zvijezde). Možda griješim, ali mi se čini da se predstava pretvorila u neku vrstu stand up komedije jer se zabavni, jednostavni tekstovi nižu bez vidljive dramaturške povezanosti (tvrdnja da u životu srećemo ljude zbrda-zdola nije baš posve točna jer se većina nas najčešće kreće među sebi sličnim), a glumci su tokom improvizacija sami mogli nadoći do svih predočenih scenskih rješenja.

Petra Dugandžić u ulozi Aurore Božić okružena je „tipičnom“ božićnom atmosferom (scenografija i kostimi Paola Slavica i Luka Bonačić, svjetlo i ton Tomislav Maglečić, glazba Stanislav Kovačić) koja je, umjesto radošću i  lijepim mislima, ispunjava  ogorčenošću jer je pristala živjeti u licemjerju. Monolog pun samoironije uperen je protiv patrijarhalnih bračnih premisa, a vrijeme „najveselijeg kršćanskog praznika“ ciljano je izabrano za ovu lamentaciju jer se tako jače ističe kontrast između manifestacije vanjske ushićenosti i turobnog osobnog stanja. Usprkos zanimljivom tekstu i glumačkom trudu,  Dugandžić zapada u jednoličnost pa nas za Mrazicu prestaje biti briga.

Petra Vukelić prikazuje Evu nakon napuštanja Maksa, muškarca kojeg je jako voljela i kojem je, smatrajući ga izuzetnim, dopustila  da joj nametne svoje kriterije. Vremenom je u toj vezi počela patiti, ali je i dalje dozvoljavala da je on gnjavi, ne mogavši se osloboditi njegovih mjerila (iskrivljenih „ogledala“) uporno slušajući njegov prijekorni glas (Alan Katić). Sve njene  dvojbe i previranja na granici mazohizma prestaju odjednom bez ikakvog jasnog razloga, pa to cijelu priču čini konfuznom i narušava cjelokupni dojam.

Sve tri ženske ljubavno-bračne ispovijesti temelje se na vjerodostojnim situacijama i na predanoj igri sudionika, ali su sve tri  jače u namjerama nego u realizaciji (uz izuzetak Jurage) pa vjerujem da bi ih neveliki zahvati u dramaturgiji/tempu mogle poboljšati.