Iako je od premijere predstave prošlo dvije godine (rujan 2021.), kraj ljeta 2023. popunio je u Trogiru gledalište kule Kamerlengo. Mnogo se pisalo o predstavi autorskog dvojca koji je u ovom projektu drugi put udružio snage (dramaturginja Ivana Vuković i redateljica Helena Petković). Prethodni projekt (Dijete našeg vremena) također je prepoznat od strane gledatelja i struke, ali nedovoljno igran (pretpostavljam zbog „korona situacije”). Za ovaj projekt autorski je tim odlično odabrao tri mlade perspektivne glumice Petru Kovačić Botić, Anu Uršulu Najev i Anu Mariju Veselčić, koje zajedno s Vuković i Petković potpisuju i autorstvo teksta. Iako je trogirska izvedba bila često zaglušujuća zbog niskog preleta aviona, mlade glumice su se odlično snašle u danoj situaciji i prilagodile uvjetima izvedbe.

Kako spojiti probleme s kojima se danas susreće svaka žena, a da to ujedno ne bude priča „Alo Mare, šta si danas skuvala za ručak?”, najbolje znaju autorice ovog projekta. Baš kada pomisliš da je predstava krenula u smjeru svakodnevne „sapunice”, one nas iznenade britkošću ideja i jezikom mladih obrazovanih žena koje su na početku zrelosti počele shvaćati što im je život pripremio. Ne mire se s time, shvaćaju da izlaza nema i što im drugo preostaje nego izrugivati mu se.

Ljubitelji kazališta i analize ženske problematike doći će na svoje, ali muški dio (posebno dalmatinski) nije još na toj razini spoznaje. No to nije ni važno. Ono što smatram važnim je da je predstava umnogome ispred svog vremena jer će određenoj populaciji ostati neshvaćena te na razini cinične žalopojke. Uostalom, mnoga su dobra djela ionako bila ispred svog vremena, iako su se baš na nj odnosila. To i jest bit kazališta. Ova predstava je preslika naših života koju naši životni partneri vjerojatno neće shvatiti u cjelini, ali predstavlja važnu pouku našim kćerima. Ako smo se mi već uhvatile u zamku života (koju je u bilo kojem smislu teško izbjeći), neka one barem uče iz naših situacija, da ne kažemo grešaka, neka se izbore za sebe i neka naprave korak dalje od mjesta gdje smo mi stale.

Predstava započinje neobično, shvaćamo samo da se tri prijateljice nalaze u kazalištu. One gledaju nas, mi gledamo njih. Tek nakon nekog vremena shvaćamo da je riječ o predstavi u predstavi, odnosno predstavi oko predstave u kojoj fokus prelazi na gledalište. Kako se razvija ta „predstava“, tako se razvija i predstava na pozornici. Svaka od tri junakinje ima svoj život, ali sve tri imaju iste probleme, tako da situacije izviru jedna iz druge. I nemojmo se dati prevariti. Svaka nova priča počinje kao dio života s kojim se junakinje teško nose, a njeno seciranje ukazuje na činjenicu da je patrijarhat duboko ukorijenjen u sve nas. Vrhunac tih priča je imaginarno stvaranje Tamare, žene koja je potpuna suprotnost pravoj Dalmatinki. Kao da smo je mogli  vizualizirati, opipati, kao da je prisutna u djelu i ima poruku za nas.

Namjerno izostavljam konkretne situacije koje bih možda i trebala spomenuti jer bi mogli privući gledatelje na nove izvedbe, ali ne želim otkrivati čime nas ova predstava može sve iznenaditi. Ono što nedostaje je čvrsta dramska konstrukcija, što je inače boljka velikog dijela autorskih predstava. Iako je dramaturginja odlično iskoristila određene točke prelamanja iz jedne radnje u drugu tako da ne osjetimo grubo rezanje, ipak „skakanje“ iz priče u priču, iz situacije u situaciju stvara zamor u gledatelju.  Ostavlja dojam kakofonije, posebno u situacijama kada ulijeću jedna drugoj u misao. Druga zamjerka se odnosi na dužinu trajanja – sat i četrdeset minuta je za prosječnog gledatelja, nažalost, postalo previše.

S druge strane, inteligentan humor čini ovu predstavu dobrom jer, kako sam ranije spomenula, ovo nije još jedna „lakohumorna dramica”. Ne dajte ni naslovu da vas zavara jer je i popularni stih iz Huljićeve tvornice „poskočica” cinična referencijalnost na stanje u kojem smo zapeli i koje treba pametno preživjeti.

Prisutnost energije glumica na pozornici također je važan dio predstave jer kroz određene energije oblikuju i svoje karaktere koji su nositelji ideja. Petra Kovačić je ona snažna, neovisna, Ana Uršula Najev otvorena i bez okolišanja, a Ana Marija Veselčić ona najmlađa koja je zakoračila u svijet odraslih, no odlično se nosi s izazovima. Sve su to hrabre žene koje se ne boje iznijeti probleme s kojima se danas susreće žena, i to čine brutalno, bez suzdržavanja ili cenzure i u tome leži moć ove predstave.

Što se tiče „Playdrame“ kao jedinog neovisnog kazališta u Splitu, od 2008. godine, unatoč raznim preprekama, ide samo uzlaznom putanjom te nakon više od deset godina upornog rada postaje čvrsto uporište dramske umjetnosti. Daje krila mladim umjetnicima željnim stvaranja i novih iskustava, kako onima na pozornici, tako i onima iza pozornice.

Zaključno, komedija Sretna ne bila je dokaz da dobra drama može biti aktualna i dvije godine od premijere. Predstava koja je naše zrcalo u punom smislu riječi i za koju se nadam da će još naći pozornica za igranje jer zaslužuje da je se što više  čuje, vidi i doživi.