Objavom romana Slučaj vlastite pogibelji (OceanMore, 2023.) završena je „međimurska trilogija“ Kristiana Novaka (1979.) u kojoj se autor, pišući o različitim temama (Črna mati zemla, 2013. i Ciganin, ali najljepši, 2016.), vezuje uz odabrano podneblje i određenu inačicu kajkavskog dijalekta. Zanimljivo  je da su svi romani uprizoreni: prva dva 2017. u ZKM i HNK Zagreb, a treći 2023. u HNK u Varaždinu (koprodukcija s HNK Ivan pl. Zajc Rijeka) u režiji i dramatizaciji Ivana Plazibata (gledala sam 4.izvedbu 17.10.).

Za vrijeme cijelog trajanja predstave na pozornici su svi nužni  prostori (scenografkinja Liberta Mišan): na lijevoj su strani  jedna iza druge kuhinja i soba, u sredini je policijska stanica, a na desnoj su strani dnevni boravak i školski ured. Sličnu smo  prostornu organizaciju (stambenu a ne multifunkcionalnu) i uporabu kamere (čije snimke gledamo na dva ekrana smještena u prednjem planu pozornice) mogli vidjeti u Plazibatovoj uspješnici 55 kvadrata. Za razliku od spomenute splitske predstave, u ovoj snimatelj (Luka Ivić) nije tako „nametljiv“ pri praćenju protagonista (viri „iza ugla“) i dok mi je uporaba kamere smislena u prikazu slabije vidljivih scena smještenih u pozadini ili izvan dvorane (po kazališnim hodnicima ili oko zgrade), ne vidim razloga, osim zbog razbijanja uvriježenog pristupa, istovremeno gledati scene „in situ“ i snimke te iste scene na ekranima.

Plazibat je dramaturški „obuhvatio “ cijeli roman i jednako kao Novak u romanu, na pozornici izmjenjuje situacije u policiji i u školi, izdvajajući pojedince koji se, po cijenu egzistencije, bore protiv nakaradnih pojava u društvu. Treća komponenta su reakcije bližnjih jer obitelj poput karike između privatne i javne sfere itekako može utjecati i na pojedinca i na zajednicu. Ono što je, po mojem mišljenju, upitno u izvedbi su podjednako tretirani svi dijelovi priče jer sve što smo vidjeli u prvih sat i pol, ponavlja se manje-više i sljedećih sat i pol (ne doslovce nego atmosferom i mentalno). Pitam se, ne bi li u drugom dijelu predstave za prikaz konačnih sudbina glavnih junaka bilo korisnije promišljeno izdvojiti pojedine scene umjesto njihovog nizanja (zakonitosti papira i pozornice se razlikuju). Kostimografkinja Petra Pavičić tamnim je bojama podcrtala tmurnu atmosferu, mukla glazba Hrvoja Nikšića i svjetlo Vesne Kolarec bili su funkcionalna pratnja opakim zbivanjima, a sigurna sam da međimurski kajkavski ne bi tako dobro zvučao bez jezične savjetnice Ines Carović.

Na početku predstave obraća nam se „kul mlada profa“ (Dea Presečki), voditeljica dramske grupe (čine je polaznici  varaždinskog Kazališnog studija mladih te  Sara – Elizabeta Brodić i Renato – Nikša Eldan) koja predstavom Antigona pokušava odgovoriti na dvojbe mladih ljudi i s njima prolazi neobične kazališne vježbe. Potaknuta samoubojstvom mladog policajca, ona nekontrolirano komentira status „povlaštenih“ ljudi koji nekažnjeni krše zakone i to je odvede u sukob i s učenicima i s ravnateljicom (Helena Minić Matanić). Minucioznom, gotovo grotesknom ulogom, Minić Matanić predstavlja „zaštitnicu“ ugleda škole i od svoje nastavnice traži da se ispriča  bogatim (i primitivnim) Sarinim roditelja (neodoljivi Marinko Leš i Beti Lučić) što Profa, dakako, odbija. Presečki je svojoj junakinji podarila odlike ratnice i pravednice, ali njezina se izvedbena dinamika uopće ne mijenja: jednaka je pri radu s dramskom grupom, i pri svađi sa suprugom (Robert Španić), i dok čeka odluku iz zbornice o svojoj daljnjoj sudbini, i dok posjećuje druga u nevolji…

Drugi glavni lik je interventni policajac Marli (Karlo Mrkša), čiji se mlađi brat Neno, također policajac, ubio zbog šikaniranja kojima je bio podvrgnut nakon što je napisao prometnu kaznu nekome „kome se to ne piše“. Sugestija da bude popustljiviji i da će od toga imati koristi (jer je korupcija postala standard) u Neni rađa inat, a njegove kolege Hozjan (Jasmin Mekić) i Perčić (Deni Sanković) svojim ga postupcima „guraju preko ruba“ (uz prešutnu dozvolu šefa Trojnara – Marko Cindrić) zbog čega njegov otac sumnja da su mu oni „pomogli“ u samoubojstvu. Hana Hegedušić vrlo emotivno prikazuje sestru, u ulozi  pripitog oca Jape Ljubomir Kerekeš ostaje u domeni svojih likova, dok Zdenko Brlek u ulozi Japinog prijatelja zaokružuje ovu tužnu trojku. Dok je Profa „dinamitna“, Marli je rezigniran, što Mrkša pokazuje pušenjem i usporenim kretnjama , a kada se i odluči na akciju, to je da bi „uspostavio“ red: obuzdao agresivnog oca ili ponašanje drskih policajaca (odličan prikaz pretresa u bratovoj sobi, Filip Eldan, Marinko Leš). Sunčana Zelenika Konjević  i Ljiljana Bogojević vrlo su upečatljive u svojim glumačkim minijaturama, scena u zbornici vješto je smišljena, ali „materijalizacija“ mrtvog Nene (Jan Rendić) čini mi se promašenom.

Naslov romana dio je policijske zakletve, a rečenicom „Il' si z menom, il' te nema“ Neno odbija kompromis, zbog čega nama sa strane postaje mučno. I treba nam biti. No i dalje mislim da je predstava mogla biti moćnija da se malo „zgusnula“.