„U jednom slavonskom gradu sredinom prošlog stoljeća, u malom pansionu skupilo se šaroliko društvo, iz samo njima znanih razloga“, piše u programu predstave Carla Goldonija Gostioničarka u režiji Davora Svedružića izvedene u  Gradskom kazalištu Požega (20.10.2023.). Iako je poznati talijanski komediograf Carlo Goldoni (1707.-1793.) napisao lijepi broj uspješnih komedija, u hrvatskim se kazalištima najčešće postavlja La locandiera (1753.) u prijevodu Gostioničarka, Krčmarica ili Gostioničarka Mirandolina, no skoro nikada u izvornoj verziji. Goldoni je gostionicu u vlasništvu ljupke i spretne Mirandoline smjestio u Firenzu, a nju je prepustio pažnji zaljubljenih muškaraca, bogatog grofa i siromašnog markiza, od kojih Mirandolina uzima darove (kojima se njih dvojica nadmeću), poigravajući se njihovim osjećajima (tu je još  sobar kojeg joj je otac namijenio za muža, ali koji nije dio njezine igre). Izazov Mirandolininoj taštini predstavlja vitez ženomrzac i ona se neizmjerno trudi  da se on u nju zaljubi. I na kraju…

Adaptacije Goldonijevog teksta usmjerene su na promjenu mjesta i namjene krčme (postaje kafić, pansion ili hotel) te na muške likove koji stječu novi status ili profesiju. Lada Kaštelan i Davor Svedružić su sve to učinili za potrebe požeške izvedbe: ženomrzac je postao dubrovački kapetan Lujo Bona (Marin Klišmanić), siromašni plemić je madžarski grof Gabor Foesveny Balatoni (Antonio Jakupčević), bogataš je sada gospodin Antun Svinjarević (Goran Malus), tatina ženidbena preporuka zove se Franjo (Ivan Vukelić), kapetanov posilni je „lelujavi“ Bosanac Mali (Matko Trnačić), glumičice-prevarantice Ana (Lena Medar) i Marijana (Anabela Sulić) slijede Goldonijev obrazac kao i fatalna gostioničarka Ruža (Ružica Maurus). Scenografija (Marita Ćopo) prikazuje urednu gostionicu (u kojoj nitko ne jede jer svi gosti jedu u sobama) dok su kostimi (Marita Ćopo) podobni likovima (kapetan je isključivo u uniformi, Svinjarević nosi „pumperice“ i čizme, madžarski grof odijeva  živopisnu kombinaciju, Franjo je u tamnom, a žene su u šarenim haljinama).

Prilagođeni tekst i pridruženi likovi vrlo dobro korespondiraju: osiromašeni mađarski plemić i bogati slavonski gazda mogu se lako sresti u nekoj zabiti i uspostaviti dobar odnos jer svatko od njih ima ono što onaj drugi nema. Malus svojeg Svinjarevića gradi bez puno kerefeka jer je on jednostavan čovjek koji vrlo realno prima situacije: trudi se oko Ruže, ali ne doživljava tragičnim njezino odbijanje. Mađarski grof je puno suptilniji iako ga siromaštvo prisiljava da se stalno dovija kako iskamčiti novac što Jakupčević radi s pravom dozom humora, balansirajući između mađarskog (zna ga zaista!) i hrvatskog jezika kako ga govore Mađari (što je nama uvijek jako smiješno). Iako nije jasno kako je kapetan zalutao u slavonsku ravan, Klišmanić ga izuzetno uspjelo dočarava i govorom (kao da je iz Grada) i glumački, a promatrati popuštanje kapetanove netrpeljivosti  prema Ruži bila je prava poslastica.

Iako zabavan, Trnačić je otišao malo predaleko u karikaturu, dok je Ivan Vukelić sa svojim „kamenim“ licem bio odlična protuteža ostalima (svaki puta kada se pojavio, svi su se prestrašili i dreknuli, no to je bilo odlično pa je, usprkos višestrukom ponavljanju, stalno nagonilo na smijeh). Nisam sigurna da su likovi glumica u izvedbi Medar i Sulić, dobro zamišljeni, jer se njihovo napadno ponašanje cijelo vrijeme uopće ne mijenja i da nema završne scene (za koju bi se Goldoni jako iznenadio), njihove bi uloge bile nepotrebne (a obje imaju puno potencijala). Ružica Maurus je napravila sve što je trebala: dobro je govorila, dobro se kretala, dobro je izgledala, ali mi se čini da je na neki način iznevjerila Goldonijev duh. Iz njezine Ruže nije prštala radost niti je istinski marila da „preobrati“ kapetana: bila je to neka pomalo rezignirana žena koja je pokušavala naći smisao u onome što radi. Smiješni su bili njezini partneri, komični su bili korištenje govora i neke režijske intervencije (ubacivanje stihova i glazbenih motiva) ali Ruža ne (uostalom, ne govori li o tome kraj predstave?!).

Malo me iznenadilo da Davor Svedružić nije bolje izbalansirao prvi i drugi dio predstave te da se nije upustio u radikalno kraćenje teksta, ali mi je drago da je dao priliku „domaćim“  mladim glumcima. Bez obzira na moja mrmljanja, sigurna sam da će ova predstava razgaliti mnoga srca.