Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta "Ekskurzija" te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa 

Edgar Allan Poe nedvojbeno je književni klasik, a uživa i status svojevrsne kulturne ikone. O njemu se istovremeno pišu disertacije i ozbiljne znanstvene knjige, ali ga se i citira u najširim iteracijama (pop)kulture. Razlozi za to su, dakako, višeznačni i uvelike nadilaze okvire ovoga teksta. Ipak, treba naznačiti – poznato je, a u tome leži i velik dio razloga za njegovu nesmanjenu popularnost – kako Poe u svojoj novelistici polazi od atmosfere, na koju majstorski vješto nadograđuje pojedinačne događaje s izrazitim interesom za bizarno, čudno, jezivo, često i okultno. Ta za romantičare tako tipična fascinacija u suvremenom je svijetu, determiniranom postmodernim poigravanjima smislom u umjetnosti, ali i redukcijom svake pouzdanosti u svijetu dehijerarhizacije načina informiranja, gdje se društvene mreže često doživljavaju pouzdanijima od ozbiljnih medija, pronašla svoj idealan odbljesak. Njegova su konkretizacija brojna djela koja emaniraju stalne motive kakvi se pojavljuju i u Poeovim djelima, koja često posluže i kao, više ili manje na scenu vjerno preneseno, polazište.

Kolažiranje – epidemijski postupak 

Hrvatsko narodno kazalište Split, vođeno (dopušteno je pretpostaviti) i barem nekim od razloga naznačenih u prethodnom odlomku, postavilo je predstavu naslovljenu Slučaj mademoiselle Dupin, u dramatizaciji Ivane Vuković i Natalije Manojlović Varga, koja je ujedno redateljica predstave. Kako navodi sama redateljica u tekstu otisnutom u programskoj knjižici predstave, predstava je nastala kolažiranjem više Poeovih priča, od kojih su najvažnije dvije, kriminalističke po žanru, naslovljene Umorstva u Ulici Morgue i Ukradeno pismo. Prevođenje proze u dramsku formu, a često i kolažiranje na temelju više različitih proznih predložaka veoma je čest, gotovo epidemijski postupak u suvremenom (hrvatskom, ali ne samo) kazalištu. Kao da dramske književnosti nema dovoljno, ili ne zadovoljava standarde, utječe se dramatizacijama proze kao načinu popunjavanja repertoara. Zanimljivo je u tom kontekstu primijetiti kako je HNK Split ove sezone već praizveo dramatizaciju romana Crvena voda Jurice Pavičića, koji, baš kao i Poeove priče koje su poslužile kao temelj za Slučaj mademoiselle Dupin, pripada kriminalističkom žanru. Kao i još neki romani dramatizirani ove sezone za nacionalna kazališta (varaždinsko-riječki Slučaj vlastite pogibelji po Kristianu Novaku primjerice, a ako se ode tek jednu sezonu unatrag, tu je i osječko-pečuški Teror po Ferdinandu von Schirachu). Taj pristup očito prolazi, barem kod kazališnih uprava. Simptomatično je međutim spoticanje koje se redovito događa kod ovakvih dramatizacija proze – naime traženje mjere u kojoj će se odstupiti od predloška kako bi ga se učinilo pogodnijim za scenu, dok istovremeno protutežu na ekvilibriju vage udara želja da se ostane što vjerniji predlošku. Taj test predstave, nažalost, češće ne prolaze nego što uspijevaju pogoditi pravu mjeru. Upravo to se, između ostalih problema, dogodilo i splitskom Slučaju mademoiselle Dupin.

Tekstualno, posrijedi je dakle kolaž. I zaista, na sceni dijelovi podsjećaju više na kolaž (preciznije, asamblaž), nego na prožimanje. Naime, predstavu otvara relativno duga i zamorna scena čiji je temeljni motiv potraga za pismom. U toj se sceni ne dogodi mnogo, barem ne na način koji bi joj osigurao kazališnu živost. Raspravlja se, donekle i poigrava razinama (pismo je zapravo sve vrijeme tu), no sve ostaje na razini pukog govorenja teksta. Nema dramske napetosti, nema prave dinamike. Pojedini akter izgovori svoje, pri tome se eventualno i pomakne (sjedne, ustane, natoči piće), ali ne više od toga. Slijede scene u kojima se fokus prebacuje na niz ubojstava u stanu, koje će, umjesto policije, razriješiti (i to, naravno, na začudan, luckast i pomaknut način), gospođica Dupin. U objema tim scenama može se vidjeti kako se prilike za dinamiziranjem zbivanja nameću same od sebe, no mizanscena ih ne iskorištava. Scenografija (Vasilija Fišer je scenografkinja i kostimografkinja) je bogata i vizualno dojmljiva na razini očekivane ilustracije urbanog interijera iz pretprošlog stoljeća. Kada se neki njezin dio i može iskoristiti za nešto više od pružanja okvira situaciji, to se ne čini. Primjerice, gospođica Dupin pojavljuje se u naslonjaču uz gramofon, na povišenom. I jednostavno siđe. Dimnjak, u kojem se nalaze leševi, prikazan je tek toliko svjetlom, kao mjesto o kojem se mnogo čuje, ali ništa se s njime ne dogodi. I tako redom.

Propuštene šanse 

Zaista, koliko je puta potrebno ilustrirati ono što više-manje svi u publici znaju? Izloženost pukim ilustracijama književnih klasika danas je veća nego ikada. U tim pokušajima kazalište je nužno, zbog svoje usmjerenosti na scenu i živu izvedbu, zakinuto pred filmom, televizijom i drugim audiovizualnim medijima. Oni su odavno preuzeli primat pukog „oživljavanja“ književnosti i tako će, čini se, ostati, zahvaljujući tehničkim sredstvima koja su im na raspolaganju. Kazalište umjesto toga može i mora biti mjesto gdje će se upućivati na detalj, mijenjati očišta, propitivati granice klasika. Inače njihovo kazališno postavljanje gubi smisao i trku. Ova predstava, nažalost, tu trku nije ni pokušala trčati, predala se i odustala već na početku. Bilo bi ipak čak i to u redu kada bi se ilustracija mogla zainteresirano pratiti. Možda djeluje kao oponašanje, no preuzme gledatelja i učini ga zainteresiranim. Takvo je kazalište možda neambiciozno i zatvoreno u ponavljanje klišeja, no ipak može privući publiku. Slučaj mademoiselle Dupin, nažalost, nije uspio ni u tome. Naime, dijelovi su u neskladu, s jednog na drugi prelazi se sporo, predlošci se ne odvajaju logično, a središnji lik, gospođica Dupin, ostaje do kraja pomalo neartikulirana, karakter koji nije kreiran ni uvjerljivo ni začudno. 

Pokušaji kritičkog odnosa prema predlošku pojavljuju se, uglavnom, pred kraj predstave, kada se u nizu koreografski brižno oblikovanih scena pojavljuje cijeli ansambl. Najdojmljiviji je u tome Nikša Arčanin, koji karikaturom orangutana pokušava produljiti zaključak predloška u poantu. Umjesto toga, vjerojatno i nenamjerno, otvara dublja pitanja interpretacije klasika u suvremenom kazalištu. Naime, orangutan je karikatura koja se, očito je iz konteksta u kojem se pojavljuje, uvelike referira na tipičnu romantičarsku opsjednutost egzotičnim i bizarnim uzrocima i rješenjima. Dozivajući kolonijalnu egzotičnost, on je i karikira i ismijava, i to upravo na način tipičan za vrijeme kada je razlika između „civiliziranih“ i „neciviliziranih“ naroda bila presudna odrednica svrstavanja i odmjeravanja kultura. Iako Slučaj mademoiselle Dupin vjerojatno nije predstava koja bi imala namjere upuštati se u takva razlaganja, ona se nameću gotovo sama, postavljajući pitanja koja bi se mogla svesti na ključno – kako se danas odnositi prema klasicima koji u sebi sadrže, više ili manje inherentan, kolonijalni odnos? Pitanje, dakako, nije nimalo novo ni nepostavljeno. Postkolonijalna teorija iznimno je bogato područje teorijskih razmatranja i sukobljavanja već više desetljeća te daje mnoštvo odgovora na brojne iteracije tog temeljnog pitanja. Nije namjera tvrditi kako su pogledi koje ona nudi jedini mogući pogledi na to pitanje, upravo suprotno, likom orangutana moglo ih se i afirmirati i podvrći dubokom ironiziranju. U ovoj predstavi međutim nema ni naznake suočavanja s njima. Zašto je orangutan samo plesač? Koja je funkcija njegove antropomorfiziranosti, osim da pomogne začudnom raspletu? Je li njegova pojava tek plod bujne mašte ili ima uzore u nekoj pojavi, koju se time htjelo podvrći ironiziranju? Odgovora na ta pitanja nema, pa ih ni ovaj tekst neće pokušati davati.

Neambiciozne ilustracije klasika

I dok orangutan skakuće vješto, ali bez propitivanja vlastitog značenja, ostali likovi ne artikuliraju ni toliko. Mademoiselle Dupin u interpretaciji Ane Marije Veselčić karakter je bez pravog razvoja i pomaka, s kojim glumica kao da nije znala što učiniti. Čas je odlučna istražiteljica, čas povučena, čas oduševljena i lakomislena. Tako širok interpretativni opseg rezultirao je kreacijom koja nije ni dojmljiva ni osobito reljefna te ostaje u domeni ispunjavanja detektivske funkcije, dok u izlascima iz nje, koji bi trebali biti interpretativno najzanimljiviji, ostaje neuvjerljiva. Donat Zeko kao Edgar kreirao je urednu ulogu, no bez refleksivnosti koja je, sudeći po izgovorenim replikama, trebala biti upisana u lik. Marjan Nejašmić Banić kao Monsieur G., prefekt pariške policije, egzaltirano je i pretjerano karikaturalno ostvario lik čija je funkcija stalno pomaknuta prema autoironiziranju. Još sudjeluju Tatjana Jovanović, Anastasija Jankovska, Luka Čerjan, Pere Eranović i Nikša Arčanin, svi u više uloga, povremeno formirajući i svojevrstan kor. Svi su tehnički vješti u plesnim scenama, no ništa mnogo više od toga.

Sveukupno, Slučaj mademoiselle Dupin primjer je predstave kakve se ne bi trebale naći na repertoarima ambicioznijih kazališta, onih koja zaista i iskreno žele propitivati svoj kontekst. Zbrkane ilustracije klasika bez ambicija uspostavljanja odnosa prema predlošku teško mogu biti izvedbeni dosezi koji bi ostajali dovoljno pamtljivima za kreiranje ambicioznijeg repertoara i odmicanje od naučenih klišeja koje k tome danas mnogo uspješnije i lukrativnije emaniraju drugi mediji. Drugim riječima, kazalište u suvremenoj kulturi nikako ne smije potonuti u irelevantnost, niti za to ima uvjete, osim kada ih samo sebi stvara.

Hrvatsko narodno kazalište Split, premijera 3. veljače 2024.
Dramatizacija: Ivana Vuković i Natalija Manojlović Varga
Redateljica: Natalija Manojlović Varga
Scenografkinja i kostimografkinja: Vasilija Fišer 
Skladatelj: Goran Tudor
Oblikovatelj svjetla: Srđan Barbarić
Oblikovatelj tona: Tomislav Luetić
Inspicijentica: Sonja Dvornik
Uloge: Mlle Dupin: Ana Marija Veselčić, Edgar: Donat Zeko, Monsierur G., prefekt pariške policije: Marjan Nejašmić Banić, Madame L'Espanaye, žrtva i drugo: Tajana Jovanović, Dvojnica Dupinove i drugo: Anastasija Jankovska, Mornar i drugo: Luka Čerjan, Dvojnik (brat) Dupinove i drugo: Pere Eranović, Orangutan i drugo: Nikša Arčanin 
*drugo: policijski službenici, očevici, žrtve