Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta "Ekskurzija" te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa 

Virovitica u kazališnom smislu odavno nije terra incognita, mračna strana Mjeseca, kako ju je nekoć opisivao Vladimir Krušić. Iako u kazališnoj povijesti uglavnom svedena na 20. stoljeće te izjednačavana s pokretanjem lokalnog lista Virovitičanin (1899) i dramskim piscem veselih igara Ivanom Dobravecom Plevnikom, kazališno živa sredina, ona koja izmještenu sudbinu dijeli s Vinkovcima i Požegom, posljednjih je desetljeća poligon mladih redatelja, glumaca i dramskih pisaca. Duboko uronjena u suvremenost, a opet svjesna vlastite geografije, nasljeđa komedija i lakrdija, diletantizma koji je odavno prešao tu rampu i postao istinsko regionalno kazalište usmjereno izgrađivanju publike i radu s mladima. Scenom virovitičkog kazališta izvan matičnog ansambla prošli su naraštaji hrvatskog glumišta, od najmlađih poput redatelja Vanje Jovanovića ili dramatičarke Vedrane Klepice do zvjezdanih visina Jadranke Đokić ili Zrinke Cvitešić.

Nekadašnje svratište vladara i odličnika, celjskih grofova i vlastelinstava, važno središte srednjovjekovne Slavonije, u svoju kazališnu povijest izvan legende povezane s gostionicom Grčić, kada su virovitički glumci i tamburaško društvo Sloga 1900. izveli šalu Sluge muzikanti, baštini tradiciju koje seže u produljene oblike partizanskog kazališta i kazališnih grupa NOB-a. Iz tih i takvih družina i grupa brzo će, već 1948., izniknuti Gradsko kazalište Virovitica, od 1980. Regionalno, a danas samo Kazalište Virovitica. Prva generacija dobrovoljnih glumaca interpretira impozantan broj uloga čineći stup kazališta, dok druga, nerijetko i obiteljski povezana, izrasta na principima da svatko radi sve od postavljanja scene, utovara, šminke do popravljanja autobusa. Na tako čvrstim temeljima izgrađuje se prepoznatljivo i nagrađivano kazalište, ali i manifestacije poput Kazališnog ljeta i ovogodišnjeg, jubilarnog 20. Virkasa.

Od 9. veljače do 9. ožujka 2024. u sklopu Virkasa prikazuje se četrnaest predstava, od kojih dvije za djecu, a festivalski je program proširen gostovanjima u kazališno zapuštenim sredinama poput Slatine, Pitomače i Suhopolja. Otvorenje s Krivim Billyjem s Inishmaana Martina McDonagha u koprodukciji sa zagrebačkom Gavellom na više nas razina vraća u noviju kazališnu povijest virovitičkog kazališta – povratak glumačkom kazalištu, nekadašnjem kućnom redatelju Draženu Ferenčini i prisutnost na sceni velikog Antuna Vrbenskog. Krivi Billy s Inishmaana pripada ranoj, ruralnoj fazi McDonaghova dramskog pisma. Prethodi mu Ljepotica iz Leenanea, s kojom 1996. postiže velik uspjeh u režiji Garryja Hynesa. Tijekom rezidencijskog programa u londonskom Royal National Theatreu nastaje crnohumorni Krivi Billy s Inishmaana (The Cripple of Inishmaan), koji će u istom kazalištu režirati Nicolas Hytner. Tada McDonagh nema ni dvadeset pet godina. Suvremeno mu je kazalište dosadno. Filmovi su brži. Zato se i poziva na uzore poput Davida Lyncha i Quentina Tarantina. U kazalište ga vuku tek Harold Pinter, David Mamet i donekle Tracy Letts.

Tragični McDonaghovi likovi

Njegova je tzv. rana faza obilježena nastajanjem sedam dramskih tekstova povezanih s okružjem Gallaway – Connemarom, Aranskim otočjem i Leenaneom. Iako rođen i odrastao u Londonu, dramsko tkivo isključivo izgrađuje na irskoj mitologiji, dječačkim i obiteljskim uspomenama, ritmu gaelskog jezika, važnosti pričanja priča. O Irskoj piše kao autsajder, onaj koji je tamo isključivo tijekom praznika. Njegov je pogled sekularan, premda je kršćanska simbolika podjednako upisana u likove i zamišljenu scenografiju. Likovi Aranske trilogije (Krivi Billy s Inishmaana, Poručnik od Inishmorea i Duhovi otoka) stalno očekuju novu katastrofu. Od vremenskih prilika tu su, bilježi Igor Ružić u Vijencu, teži samo njihovi stanovnici. Za McDonagha dramska je forma i dalje najlakša jer smatra da je za nju dovoljan dijalekt, nešto priče i nekoliko dobrih likova. Stoga i ne čudi što se nakon iznimnih kazališnih uspjeha posvećuje filmu. Od nagrađivanog kratkog Six Shootera (2004) do Kriminalaca na godišnjem (2008), Sedam psihopata (2012), Triju plakata izvan grada (2017) i Duhova otoka (2022) njegovi su likovi bez obzira na promjenu medija tragični.

Martin McDonagh, kao ni Krivi Billy s Inishmaana, nije nepoznanica hrvatskim kazalištima. Mala scena Ljepoticom iz Leenanea svojedobno otvara večernju scenu za odrasle, Teatar Exit postavlja Usamljeni zapad, dok su Scena Gorica i Gavella na repertoaru imale najteže prevodivog Pillowmana (doslovno Čovjek jastuk ili Jastučko, Jastovski, Jastukijević). Krivi Billy s Inishmaana igrao je u Gradskom kazalištu Požega 2005. u režiji Nine Kleflin u prijevodu Andyja Jelčića, korištenom i za virovitičku premijeru, da bi se na posve drukčijem registru lokalizirao 2009. u Kerempuhu kao Šepavi Jura od Kravarskog u režiji i adaptaciji Borisa Svrtana. Bila riječ o klasičnom dramskom teatru ili masovnijem, komičkom podilaženju publici, prijemčivost otočke zatvorenosti i grubog humora učinile su Krivog Billyja s Inishmaana izvođenijim suvremenim anglofonim dramskim tekstom u dvijetisućitima.

Razumijevanje otočkog života

Redatelj Dražen Ferenčina, svjestan varljive jednostavnosti i ponavljanja McDonaghovih replika, oblikuje razigranu, klasičnu dramsku predstavu u kojoj nema mnogo iznenađenja, ali ima topline, humora, bliskosti i razumijevanja za kratke, okrutne, prazne dane na Inishmaanu. Scenografija Marite Ćopo i Dražena Ferenčine puna je tipičnih, no funkcionalnih elemenata plavičastih tonova prikladnih za igre dvaju do četiriju glumaca – od pulta trgovine, drvenog čamca, mola do isprepletena stropa ribarskim mrežama. One razdvajaju granice života, onog u sjenama kojem pripadaju Billyjevi roditelji, Blanka Bart i Antun Vrbenski od onog za koji se tek valja izboriti. Nijedan lik ne može umaći klaustrofobičnoj zajednici.

Ni Billy koji traži istinu o vlastitoj obitelji, ali i pravo na ljubav, pa i da ga se ne zove pogrdno „krivi“. Ni tete koje većinu života provode u „briganju“. Ni Johnnypateenmike koji ispod brbljave fasade skriva veliko srce. Ni Helen čija grubost prikriva nesigurnost. Ni Babbybobby čija tuga razbija tvrd karakter. Sabran je tek doktor McSharry. Dani se svode na buljenje u krave i čekanje nove robe u dućanu. Njihovu jednoličnost ne ubija ni pokoji trač. Čitavo se postojanje svodi na jedan dugačak dan. Kada dolazi vijest o snimanju stvarnog dokumentarca Čovjek s Arana, dinamika otočkog života nepovratno se mijenja. Nitko u potpunosti nije onakav kakvim se čini. Svako djelovanje ostavlja posljedice na zajednicu.

Glumački čvrsta, uz suptilnu glazbu Šimuna Matišića, pred nama se rastvara izvedba u potpunosti uronjena u jedno drugo vrijeme. Kostimi Marite Ćopo jasno podcrtavaju siromaštvo Irske u tridesetim godinama prošlog stoljeća, baš kao i videoprojekcije Ivana Marušića Klifa, bilo da nas vraćaju u začudne kinoprojekcije ili ribarsku tradiciju. Svjetlo Domagoja Garaja doprinosi ukupnom građenju svijeta za koji ne znamo pripada li mitu ili stvarnosti. Goran Vučko izgrađuje suptilno, nježno, bez viška geste i riječi, mladića koji samo želi udahnuti život, iako mu sredina svaki dan daje do znanja u kojoj je mjeri to nemoguće. Anja Đurinović, predmet njegove žudnje kao Helen, izgrađuje junakinju u maniri Pipi Duge Čarape, glasnu i krhku.

Glumačka razigranost

Đorđe Kukuljica prodavača novosti Johnnyjapateenmikea oblikuje kao lik koji kao da je ispao iz filmova Jeana Renoa – s okrutnošću, srčanošću i humorom, slojevito i posvećeno. Utišanost Domagoja Jankovića pruža ljudsku dimenziju Babbybobbyu. Tete Osbourne, Draško Zidar i Sven Šestak, kao i stara alkoholičarka, mama O’Dougal Nele Kocsis, u sitnim pogledima, micanju stopala, razgovaranju s kamenom ili mahnitom žvakanju gumigriza, daju izvedbi lepršavost, ali i nužan osmijeh do sljedećeg obrata. Baš kao i naivnost Silvija Švasta u liku Bartleyja. Staloženost i ozbiljnost Mije Pavelka, kao i roditeljska lica oblikovana kao sjene kod Antuna Vrbenskog i Blanke Bart, popunjavaju mozaik otočke surovosti.

Iako Krivi Billy s Inishmaana ni po čemu nije predstava koja obećava pomak od ustaljene jednoobrazne matrice hrvatskog kazališnog života ili pak uzmak pred njom, ona ipak pušta korijenje u dijalogu s novijom kazališnom poviješću virovitičkog kazališta. Jezično slojevita, zahvaljujući izvrsnom prijevodu Andyja Jelčića, glumački zaigrana i čvrsta, redateljski i scenski usmjerena na pisca, daje naoko jednostavnu poruku kako život postaje kratak kad ga napokon počnemo istinski živjeti. Lice koje pokazujemo svijetu baš ništa ne govori o našem srcu. Istodobno sentimentalna, topla i humorna, ona duboko zasijeca u varljivu mogućnost otoka.

Kazalište Virovitica, premijera 9. veljače 2024.
Koprodukcija: Gradsko dramsko kazalište Gavella i Kazalište Virovitica
Prevoditelj Andy Jelčić
Redatelj Dražen Ferenčina
Scenografi Marita Ćopo i Dražen Ferenčina
Kostimografkinja Marita Ćopo
Autor glazbe Šimun Matišić
Glazbenici Marko First, Zvonimir Krpan (violine), Stjepan Vuger (harmonika)
Autor videa Ivan Marušić Klif
Oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj
Uloge: Billyijeva majka: Blanka Bart, Doctor McSharry: Mijo Pavelko, Billyijev otac: Antun Vrbenski, Billy Claven: Goran Vučko, Eileen Osbourne: Draško Zidar, Bartley McCormick: Silvijo Švast, Kate Osbourne: Sven Šestak, Johnnypateenmike: Đorđe Kukuljica, Helen McCormick: Anja Đurinović, Babbybobby Bennett: Domagoj Janković, Mammy O'Dougal: Nela Kocsis