Uglavnom ne čitam knjige / slikovnice namijenjene mladima ili djeci, ali ih pomno iščitavam kada postanu predloškom nekog uprizorenja (kazalište / film), kao što je bio slučaj s romanom Bornin vremeplov Krešimira Butkovića (Funditus, 2016.) koji je za istoimenu predstavu u Gradskom kazalištu „Žar ptica“ dramatizirala Nina Skorup i režirao Ivan Leo Lemo (5.3.2024.). Temeljen na autobiografiji i zakonitosti SF žanra, Butković je napisao priču o dječaku Borni (idejnom začetniku knjige, sinu svog preminulog brata) koji želi izgraditi vremeplov kojim bi se vratio u novogodišnju noć, zadnju koju je dočekao s tatom, kako bi ga još jednom mogao zagrliti.

Borna je na internetu pročitao članak o znanstveniku sklonom „čudnim izumima“ i dogovara s njim susret u parku. Ovaj ima napravu „nalik kutiji za mobitel s tajmerom na vrhu“, pomoću koje se može, vrteći se na vrtuljku (ringišpil), otputovati u željenu prošlost (tamo su zabranjene bilo kakve intervencije jer bi mogle utjecati na sadašnjost i budućnost). Iako prijeti nevrijeme, Borna i njegova  prijateljica Nika sjedaju na vrtuljak, ali udarac munje oštećuje napravu i oni umjesto u željenu godinu, odlaze trideset godina unazad (osamdesete 20. stoljeća), u godinu kada je Bornin otac bio star kao Borna sada. Našavši se u vremenu s nižom tehnologijom i drugačijim žargonom, Borna i Nika se sporo uklapaju među vršnjake. Iako su začuđeni njihovim rječnikom i nepoznavanjem svakodnevnih stvari, djeca su im spremna pomoći: donose im hrane i dovode Alberta koji zna popraviti tajmer. Redaju se peripetije, od onih opakih, poput kvartovske tuče, krađe tajmera i neprilike sa smještajem, do onih zabavnih poput rođendanske proslave i odlaska na čagu.

Skorup je prilikom dramatizacije izostavila one komplicirane ili manje važne za priču (ali je dodala neke lokalne odrednice). Ne djeluje mi dosljedno da se tumači funkcija walkmana i utjecaj filma Flash Gordon, ali se ne objašnjava „vešeraj“ (susjeda s lavorom nije objašnjenje). U predstavi ima još elemenata koji su se mogli jasnije razraditi, recimo vizualni (scenografija Vesna Režić, kostimograf Marko Marosiuk): „fićeki“ i „stojadini“ su prije simbol, nego prikaz gradskih ulica, trostrane prizme na kotačićima s oslikanim motivima (sobe, neboderi) ne djeluju inspirativno (a njihova stalna vrtnja je čak i naporna), a dječja odjeća je sasvim neodređena (znam da se dječja moda sporo mijenja, ali curice imaju oštro oko). Vrlo upečatljivo djeluju projekcije (Slaven Krejačić) u prikazu putovanja kroz vrijeme, a u ozračje se uklapaju svjetlo Elvisa Butkovića i glazba Zvonimira Duspera.

Sjedeći u invalidskim kolicima (stvarni prikaz autora) Berislav Tomičić uvodi gledatelje u predstavu razmatranjem (previše ozbiljnim za ciljanu publiku) o utjesi i tuzi, a nerijetko se upliće kao narator u predstavu (uz lik znanstvenika), čemu ne vidim razloga jer je roman jednostavno strukturiran (bez obzira na puno epizoda). Petar Atanasoski liku Borne daje premalo odlučnosti, što je neobično u odnosu na njegovu avanturu, tim više što je njegov tata (Ante Krstulović) i kao dječak i kao odrastao prilično energičan, a ni mama (Ana-Marija Vrdoljak) ne djeluje kao neka „stisnuta“ ženica. Dunja Fajdić – Nika na svoj prepoznatljiv „prkosni“ način igra energičnu i pametnu djevojčicu koja ispravlja stalne Bornine zabune vezane uz vrijeme u kojem se našao, ali takva je već dugo pa bi možda mogla nešto promijeniti (kao energična i pametna). Imamo nekoliko uloga na tragu karikature: sveznajući Albert (Matej Đurđević) koji je živio u Njemačkoj pa hrvatski govori kao oni kojima je njemački materinji jezik (što je pretjerano jer djeca brzo usvajaju jezik sredine u kojoj žive), kriminalac Boca (M. Đurđević) poput lika u stripu, naivna starinska Magdalena (Vini Juričić) i živčana susjeda (V. Juričić). Filip Sever je tek jedan od dječaka iz ekipe, vožnja taksijem (drmanje lijevo-desno) je više ukras, nego nužnost, u prikazu školske priredbe ekonomično je iskorištena stvarna publika – izvedba bi bila dinamičnija (i kraća) da su se neke scene samo naznačile.

Na temelju romana Bornin vremeplov, kojim se na otkačeni, ali pametni i decentni način promovira obiteljska privrženost, mogla se napraviti dinamična i humorna predstava, ali ona koju sam ja gledala nije bila takva.