TEATAR ERATO: "MI TU SAMO SPAVAMO"
Bajka o beskućnicima
Glavni nedostatak predstave je neuvjerljiv završetak: budući da cijelo vrijeme svjedočimo socijalnim problemima i neljudskim postupcima, očekivala bih da će doći do logične kulminacije, no ona je izostala
Objavljeno: 15.3.2024. 14:18:43
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Mi tu samo spavamo" / Teatar Erato

 

Beskućništvo sasvim sigurno nije šaljiva tema, ali joj se može pristupiti na satiričan način pa balansirati između humora i ružne stvarnosti, kao u predstavi Mi tu samo spavamo Zdravka Odorčića u režiji Ištvana Filakovića i produkciji Teatra Erato (Centar za kulturu Trešnjevka, 27.1.2024.). Uvodna scena pokazuje dvoje spavača pokrivenih šarenim „prnjama“ na prostirkama od spužve i okruženih velikim šarenim torbama, u kakvim najsiromašniji vuku svu svoju imovinu. Oronuli zid ukazuje da su se zavukli u neki skriveni kut gdje će ih malo tko naći, ali oni ipak imaju pregled nad okolinom.

Iako nemaju krov nad glavom, nazivaju se „cimerima“ i brinu jedno o  drugom: dijele nađenu hranu, piju čaj spravljen od iskorištenih vrećica… I neprestance razgovaraju o raznim temama no uvijek dolaze do politike: on (Duško Valentić) je ogorčen na sadašnju državu  („Svi smo na prosjačkom štapu ali imamo državu“), dok ona (Ksenija Marinković) nalazi bezbroj mana prijašnjoj državi. Na ulicu ih je doveo stjecaj okolnosti (on je izgubio posao zbog političkih razloga, a ona je prijavila krađu u tvrtki), ali oni takav život nastoje dostojanstveno podnositi. Na pitanje djevojke iz susjedstva (Nadia Cvitanović), koja, usprkos raznim naznakama, nije prostitutka, nego noću u stanu ilegalno izrađuje catering, o mjestu na kojem ih je zatekla, Marinković odgovara: „Mi tu samo spavamo. Po danu smo u gradu“. Četvrti član sage o gubitnicima je zbunjen policajac ili  samohrani otac ili zaneseni glazbenik koje glumi Robert Kurbaša.

Marinković i Valentić se dobro dopunjavaju jer im dijalozi omogućavaju „prepucavanja“, ali postupno njihovi razgovori počinju „tapkati“ na mjestu, gube šarm i postaju zamorni (čini mi se i njima samima). Cvitanović je poletnošću protuteža njihovoj rezignaciji (ona ima dom i perspektivu), dok su Kurbašini likovi plošni (treći je zanimljiv jer je na tragu „oriđinala“), no predstava je glumački posve prihvatljiva. Glavni njezin nedostatak je neuvjerljiv završetak: budući da cijelo vrijeme svjedočimo socijalnim problemima i neljudskim, iako zakonitim postupcima, o kojima likovi daju zajedljive opaske, očekivala bih da će doći do logične (ili zašto ne, poučne) kulminacije. Ovako izgleda da se radilo o bajci?!