Obasuta obiljem predstava profesionalnih institucionalnih i nezavisnih kazališta / kazališnih grupa shvatila sam da, mada ih gledam, ne stignem pisati o raznim amaterskim predstavama ili o završnim studentskim ispitima. Prigrlivši tvrdnju da samo „mrtvac i budala ne mijenjaju mišljenje“  (dok sam ja živahna i mudra) te nakon što sam pogledala predstave na 14. međunarodnoj reviji lutkarstva – Lutkokazu sastavljenoj od ispitnih produkcija studenata lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku i nekoliko profesionalnih predstava, poželjela sam pisati o tim predstavama.

Godinama sam slušala „jamranje“ o sobicama na AUK u kojima nema dovoljno mjesta za sve zainteresirane gledatelje (studente ali i „vanjske“) pa je dolazak programa 14. Lutkokaza ( 20.-24.3.2024.) u Kazalište Virovitica (koje je ujedno Akademijina nastavna baza) usrećio izvođače i onu publiku koja je dolazila na predstave s djecom (također u Glazbenu školu „Jan Vlašimsky“) jer još uvijek, čak i virovitički kazališni veterani, poistovjećuju lutkarske izvedbe s kazalištem za djecu (nadam se da će dobar glas o „mračnim“ lutkarskim predstavama poljuljati to uvjerenje). Studenti su, osim u predstavama, sudjelovali u radionicama gdje su mogli steći neke nove lutkarske vještine (publika također), a sve su aktivnosti  sa svojih stalaka u kazališnom predvorju „strogo“  nadgledale  lutke nastale u Odsjeku za kreativne tehnologije.

Lutkokaz je počeo predstavom Savršeni život u režiji (i izboru glazbe) Sare Lustig (ispitna produkcija 2. godine diplomskog sveučilišnog studija Lutkarske režije, mentor izv. prof. art. Tamara Kučinović) u kojoj pratimo obiteljski život podvrgnut pravilima i zato – savršen. Pripovjedač je otac (Matko Trnačić) koji sa smiješkom opisuje život u kojem je sve uređeno i točno se zna gdje je kome mjesto i što mora raditi pa svoju suprugu (Laura Kolesarić) hvali kada mu ugađa odnosno kada je dobra („Bravo, ženo!“) ili je grdi kada se ona slučajno pokušava suprotstaviti („Začepi!“). Scena je podijeljena u dva plana, pa u prednjem stoji pripovjedač dok se otraga  nalaze tri žene (Mateja Tustanovski, Gabriela Redžić, Kolesarić) sinkrono i pomno perući (dapače, ribajući) šalice i čaše, no nedovoljno dobro za ukus svojih Muškaraca (Luka Selman, Toni Leaković, Trnačić) … Ipak, među svim tim ženama, otac izabire majku i ona nastavlja biti „savršena“ – on je gnjavi, a ona mu ugađa. Kada je asocijativno i okrutno zalije pjenušcem, ona rodi Anu (Mateja Tustanovski) i sva se pravila obrušavaju na zaigranu i po očevom mišljenju neposlušnu djevojčicu koja se skliže po pjeni umjesto da je obriše (smiješak i baratanje bezazlenim objektima očevu nasilnost čini zastrašujućom ). Da bi svoju Anu učinio „savršenom“, otac je pošalje na preodgoj u Kamp „Sve se može popraviti“…

Da smo sjedili na pozornici nadomak ove nasilne obiteljske priče, mislim da bismo se osjećali vrlo, vrlo neugodno – zbog nedjelovanja! Ovako smo, kao često u stvarnosti, promatrali  iz gledališta naoko bezazlenu prisilu muškarca nad ženom koja će odvesti u tragediju jer nitko ne reagira, ni očevici ni zlostavljana žena. Osim ponekada po neka Ana. Kao ova naša. Baš prava predstava za malu djecu. Jer je na lutkarskoj reviji.

Posljednja predstava na Lutkokazu bila je ispitna produkcija studenata 2. godine sveučilišnog prijediplomskog studija Glume i lutkarstva Dragi moji u kojoj su igrali Petra Pribić, Inka Eldan, Katarina Han, Lovro Klepo, Martina Slakoper, Laura Vrban i Matej Žerjav kombinirajući glumu i animaciju štapnih lutaka. Naime, Petri na proslavu rođendana dolaze njezini prijatelji (likovi i glumci su istih imena) i svatko ispriča neki svoj događaj koji se potom odigra s lutkama. Središnja je Petrina priča o davno željenom putovanju u Peru koje ima neočekivan  završetak: pri rezanju torte prijatelji obznanjuju  da Petra više nije živa. Dakako da je legitimno za vrijeme priče „usmrtiti“ glavni lik, ali je ipak pomalo čudno da se ne zna ni zašto ni kako (bljeskovi nisu previše informativni) pa umjesto da to prihvatim kao inovaciju, sklonija sam pomisliti da nisu znali što bi!  Možda jesu, ali taje?!

Bez obzira na opasku, predstava pokazuje kako bi daleko moglo stići hrvatsko lutkarsko kazalište kada bi se ovi mladi ljudi dalje ozbiljno njime bavili i kada se ne bi dali „progutati“ od aljkave kazališne uprave i mizernih tržišnih potreba.