Riječima „jednom davno, živjeli tako…“ počinju mnoge bajke  među koje bih ubrojila onu o virovitičkom kazališnom životu koji je „formalno“ počeo  3. veljače 1900. u gostionici „Grčić“, kada su virovitički glumci i Tamburaško društvo „Sloga“ izveli šalu „Sluge muzikanti“. Sljedeći kazališni podatak je iz 1924. kada se osniva „Sekcija gospode i gospojica za diletantske predstave“ (termin diletantski nije tada bio pogrdan) čiji rad olakšava Dom Hrvatskog sokola izgrađen 1929. Glumci stasali u Virovitičkoj brigadi čine prvi ansambl s kojim 1945. počinje djelovati profesionalno kazalište (Kijavica Branislava Nušića u režiji Aleksandra Bjelousova). Izbjegavši „sječu“ kazališta u manjim sredinama i utaborivši se u „Gombaoni“, Kazalište Virovitica od tada nije prestalo djelovati (nije li to bajkovito?).

60. obljetnica Kazališta Virovitice i 105 godina virovitičkog kazališnog života bili su poticaj da se  2005. održe Virovitički kazališni susreti – VIRKAS. Publici se svidjela manifestacija i svake su godine oko Dana kazališta (3.veljače) počinjali višednevni virovitički kazališni susreti s programom koji se davao svake večeri. Pokazalo se da to organizacijski nije baš spretno pa je početak postao fleksibilan (unutar dva tjedna u veljači), a predstave su igrale vikendima. Došao je tako i 20. VIRKAS s najambicioznijim programom do sada (9.2.-9.3.2024.) i u pet vikenda su gostovale izuzetno zanimljive predstave (Mali VIRKAS je terminima prilagođen djeci).

20. VIRKAS počeo je premijerom predstave Krivi Billy s Inishmaana Martina McDonagha u režiji Dražena Ferenčine i koprodukciji Kazališta Virovitica i GDK „Gavella“ (kritiku Anđele Vidović pročitajte ovdje).

U biografiji McDonagha (1970.) piše da je britansko-irski dramatičar, scenarist i redatelj, a tu „dvojnu“ pripadnost zahvaljuje irskim korijenima i svojem radu u rodnom Londonu (roditelji su se vratili u rodnu Irsku, okrug Galway). Dva ciklusa je snažno vezao uz irsko podneblje pa se njegov opus dijeli na trilogiju iz Leenanea (selo u okrugu Galwaya), trilogiju s Arana (svaka se drama zbiva na jednom od otoka u zaljevu okruga Galway) i još četiri nevezane drame (ostalo). Martin McDough poznat je našim ljubiteljima filma, ne samo onima vezanim uz Internet, već i onima koji vole ići u kino (u nas su igrali Tri plakata izvan grada i Duhovi otoka / Banshees of Inisherin, jedina neobjavljena drama iz Aranske trilogije), ali i kazališnoj publici jer su u hrvatskim kazalištima izvedene predstave Ljepotica iz Leenanea, Čovjek-jastuk, Usamljeni zapad i Bogalj s Inishmaana nazvan Šepavi Jura od Kravarskog (zbiva se u Turopolju, ali je predstava (SK „Kerempuh“, 2009.) praktički iščeznula iz mojeg sjećanja, a neke su me kritike podsjetile zašto!).

Prevoditelj Andy Jelčić je u programu za predstavu Krivi Billy s Inishmaana opisao genezu otočkog dijalekta kojim se govori u predstavi (nije li ipak izmišljen?) i kojim se uspjelo dočarava ambijent. Sugestivna galerija likova vrti se oko Billyja, bogalja bez roditelja, i dok mu se većina ruga zovući ga krivi Billy (Goran Vučko), za njega se od malena zdušno brinu „njegove tete“, sestre Kate (Sven Šestak) i Eileen (Draško Zidar) Osbourne. S Billyjem se dragovoljno druži samo „usporeni“ Bartley (Silvijo Švast) koji je opsjednut durbinom (stalno zuri kroz savijeni papir) i voli američke bombone (sate provodi razgledajući staklenke s bombonima), a zlostavlja ga agresivna sestra Helen (Anja Đurinović), beznadna Billyjeva simpatija. Distributer otočkih informacija Johnnypateenmike (Đorđe Kukuljica) hoda uokolo  i prenosi razne novosti (često potpuno nevažne), ali mu ljudi, željni u svojoj izolaciji bilo kakvih, za tu uslugu daju hranu. On  živi s jako starom majkom alkoholičarkom (Nela Kocsis), koju pokušava pićem ubiti. Dobri duh otoka je doktor McSharry (Mijo Pavelko), ljubazna i sućutna osoba, dok je mladi Babbybobby Bennett (Domagoj Janković) prividno grubijan, ali je njegov čamac važan za  zajednicu. Nijeme prikaze su (preminuli) Billyjevi otac (Anton Vrbenski) i majka (Blanka Bart), čije je utapanje izvor otočkih naklapanja i dodatnih Billyevih patnji. Sve što se zbiva u toj maloj zajednici je efemerno sve do pojave filmske ekipe (istinit događaj vezan uz snimanje filma Čovjek s Arana R. J. Flahertyja 1934.) na drugom otoku i Billy odlučuje s njima otputovati u Ameriku, daleko od neprestanog ruganja. Njegov naum uspije ali se ubrzo vraća i – bila bi šteta ispričati kraj.

Ne sjećam se kada je na nekoj pozornici scenografija bila tako moćna i uvjerljiva (Marita Ćopo i Dražen Ferenčina) i toliko dobro „surađivala“ sa svjetlom (Domagoj Garaj), videom (Ivan Marušić Klif) i glazbom (Šimun Matišić). Na okupu je bilo sve važno za malu otočku sredinu (dućan, čamac, klupice, gat), prekide između scena ublažavale su suptilne projekcije, a „irska“ glazba je dočaravala lokacija: skladni vizualni i auditivni elementi suprotstavili su se ljudskoj grubosti.

Pročitavši da su Zidar i Šestak sestre Osbourne, pomislila sam da se radi o redateljskoj dosjetki, ali kada sam ih vidjela onako priljubljene u gotovo jednakoj odjeći (Marita Ćopo) i sa sjedim pramenovima ispod marame, nisam mogla zamisliti bolje „žene s brkovima“, tipične starice iz zabiti čije reakcije uvijek najavljuju nešto zlokobno: kada je uzrujana, Kate (Šestak) razgovara s kamenom, a Eileen (Zidar) živčano jede bombone iz svojeg dućana. Ono što je izuzetno kod ovog  „dvoglavog bića“ (Dubravko Mihanović) uzajamni su pogledi, grimase, trzaji i govor iz čega je očito da je za ove izuzetne glumačke kreacije bilo presudno partnerstvo. Treća „baba“ bila  je vazda pijana mama O'Dougal, nemoćna, no dovoljno lucidna i zajedljiva da zagorčava sinu život: zamaskiranu Kocsis nisam prepoznala čak ni po glasu, ali sam se njezinoj starici istinski divila. Sestra i brat dva su antipoda i dok Helen / Đurinović nezadovoljstvo pokušava zatomiti nasilnim ponašanjem prema najslabijima (bratu na glavi razbija jaja, Billyju se okrutno izruguje), Bartley / Švast plijeni svojom bezazlenošću (smili se čak i sestri). U ulogama utvara Bart i Vrbenski unose  određenu mističnost, a liječnik / Pavelko, pun razumijevanja za svoje otočane, pripada nekom drugom svijetu. Prisluškujući, ucjenjujući i povezujući prikupljene vijest, mjesni „donositelj novosti“ unosi dašak živosti, ali nije uvijek dobrodošao, što Kukuljica prikazuje kombinacijom komičnog i uvrijeđenog ponašanja. Janković izvrsno dopunjava mozaik likova, a po dramatičnosti valja izdvojiti scenu u kojoj on onakav, tjelesno uvjerljiv, veslom mlati fragilnog Billyja jer ga je ovaj prevario: on zamahuje veslom nad Vučkom, ovaj se trza (od udaraca) i povlači po podu a svjetlo ističe brutalnost čina (majstorski izvedeno!). I napokon Vučko: budući da je Billy stalna meta izrugivanja (ne samo zbog invalidnosti, nego i zato jer voli gledati krave), on se napokon pobunio i otišao u potragu za mjestom gdje bi mu život bio ljepši, pa je postojala opasnost da lik postane cendrav (takvoj je osobi u stvarnosti sigurno užasno, ali život i kazalište nisu istovjetni). I doista, niti u jednom trenutku se nisam sažalila nad Billyjem, nego sam bila zadivljena kako se nosi sa svojom nevoljom i kako traži da ga zovu „Billy“ a ne „krivi Billy“, jer „ima tu puno onih šta su sakati k'o i ja, samo se to ne pokaziva na van“. Vučko ne samo da je dva sata bez pogreške vukao nogu i držao savijenu ruku, nego je i na druge načine uspio prikazati mladića koji je „krivi“ pa samim time i „kriv“ – a to nije bilo lako.

Svaki puta kada odlazim u kazalište, nastojim ići bez ikakvih očekivanja. Naravno, to ne uspijevam i nadam se da će ipak  biti dobro. Nada me je i ovaj put iznevjerila – bilo je odlično.