VLADIMIR VADJON, "DAMIR NOVAK: SNAGA POKRETA"
Dostojna počast legendi hrvatskog baleta
Monografija 'Damir Novak: snaga pokreta', Vladimira Vadjona, dostojna je zahvala umjetniku koji je domaći kulturni prostor neizmjerno oplemenio svojom iznimnom umjetničkom egzistencijom
Objavljeno: 29.1.2017. 5:18:36
Izvor: kritikaz.com
Autor: Marija Živković
Damir Novak na sceni / hnk.hr

''Napokon se netko sjetio da u baletu osim balerina postoje i baletni plesači!'', uzviknula je u uvodu monografije "Damir Novak: snaga pokreta" nekadašnja primabalerina, prva ravnateljica Baleta HNK u Zagrebu i dugogodišnja Novakova plesna partnerica Sonja Kastl. Ovaj se trend u posljednje vrijeme doduše polako, ali sigurno mijenja nabolje (unatrag desetak godina izdane su, primjerice,"Vizije u pustinji: život jednog plesača" Veseljka Sulića, "Yuresha: Visions and Dreams" / "Jureša: vizije i snovi" Mladena Mordeja Vučkovića i Davora Schopfa, trenutačno je u pripremi monografija o Miljenku Vikiću…), međutim,onaj prilog napokon ostaje vrijediti za drugu činjenicu: ova je monografija, naime, čekala na objavu punih sedam godina(!). Pa iako se upornost autora Vladimira Vadjona na kraju isplatila, jer je uz potporu Ministarstva kulture i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport te Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika kao izdavača,naposljetku ipak uspjela ugledati svjetlo dana, uzrečica nikad nije kasno za ključnu se figuru teksta, nažalost, pokazala netočnom: Damir Novak preminuo je samo tri mjeseca (2. kolovoza 2015.) prije nego je monografija objavljena.

No premda sâm Novak nije stigao uživati u ovoj knjizi, njegovi poklonici zato hoće; podjednako u sadržaju, koji obrađuje važan dio ne samo baletnoga, već uopće hrvatskoga kulturnog identiteta, kao i u formi, kojom se znalačko uređenje materijala (uz također vrijedan doprinos urednika fotografija Vladimira Pondelaka) ovaj podignulo na viši nivo. Iako bi izrade monografija beziznimno trebale podrazumijevati ozbiljan istraživački rad i njima adekvatne znanstvene, odnosno popularno-znanstvene rezultate, u hrvatskoj kulturnoj stvarnosti još uvijek katkada bivaju shvaćene suviše površno i neodgovorno prema nužno iscrpnom i studioznom tretmanu dostupnih izvora. Što opet, kada su umjetnici u pitanju – osobito plesni – (pre)često znači da se njihovi autori zadovoljavaju pristupom koji je ispod digniteta bilo kojeg recipijenta: uracima koji su većinom tek kompilacije fotografija, kritičarskih citata, šturih i općepoznatih biografskih natuknica ili pak onih suviše rastegnutih, odnosno nekonzistentno i/ili prekomjerno podastrijetih.

Vadjon je, naprotiv, u svojem pristupu uspješno izbjegao svaku površnost, jednako kao i zamarajuću opsežnost – manu kojoj u pravilu lakše podliježu umjetnici kada pišu o sebi, naprosto zbog težeg uspostavljanja obligatne distance prema (neminovno) emotivnoj vezanosti uz profesionalnu i/ili intimnu građu, a što posljedično rezultira nedostatnom filtracijom mnoštva trivijalnih, razvučenih i samo njima važnih crtica iz vlastitih života. Kao Novakov dugogodišnji prijatelj i kolega, Vadjon je u nizanju činjenica postigao upravo perfektnu ravnotežu na klackalici privatno-profesionalnih informacija. Iako je u nizu iznesenih detalja na suptilan način primjetna bliskost, trajna povezanost i dobro poznavanje predmeta radnje, autor ipak ni u jednom trenutku ne dolazi u iskušenje prema ovome zauzeti idolatrijski ili idealizirani stav.

No taj mu je posao olakšao i sâm Novak jer njegove su sveukupne profesionalne reference već po sebi dovoljno nevjerojatne i lišene ikakve potrebe za autorskom nadogradnjom. Ovaj najbolji partner svog vremena, kako ga je okvalificirala njegova dugogodišnja partnerica Maja Bezjak, čuvena je figura hrvatske povijesti ne samo zbog svojih plesačkih dometa, već i zbog izuzetnih, a široj javnosti manje poznatih, sportskih uspjeha.

A niti jednih ni drugih možda ne bi bilo da ovaj plesač, rođen 8. svibnja 1935. u Zagrebu, s osam godina nije obolio od cerebralne paralize, za što je prema naputku liječnika najbolja terapija bila što više kretanja. Tako je Novak krenuo najprije na balet, a potom i na skokove u vodu, gimnastiku, tenis, rukomet, košarku, atletiku, nogomet, alpsko skijanje… i nije se pritom zadovoljavao tek rekreativnom razinom ovih aktivnosti. U pet je sportova bio prvak Jugoslavije (skokovi u vodu, tenis, gimnastički višeboj, sportski sastavi i košarka), a u tri je osvajao druga mjesta (rukomet, disk i kugla). Ovome treba pribrojiti i činjenicu koja je svjetski raritet, a možda i podatak dostojan Guinnessove knjige rekorda: Novak je, naime, državnim reprezentativcem prvi put postao u 15. godini, i od tada je nadalje – u idućih 58 godina – redovito u nekoj sportskoj aktivnosti bio reprezentativac(!). Na svojevremeno pak duhovito novinarsko pitanje: "Sad još samo recite da ste nešto postigli i u šahu?", također je imao spreman odgovor: ''Možda će zvučati neskromno, ali znajte da tučem drugokategornike i šahovski sam prvak mjesne zajednice!''

Uza sve to stigao je još osnovati obitelj, kao i posvetiti se obrazovanju, završivši nakon gimnazije i baletne škole Pedagošku akademiju u Zagrebu – smjer zemljopis i fizička kultura.

I dok bi već ove reference bile dovoljne da ispune i nekoliko biografija, Novak je uza sve ranije spomenuto nalazio još dovoljno i vremena i motiva za baletni poziv, kojemu se predavao također bez ostatka. Iako je intenzivno bavljenje sportom, prema procjenama i onodobnih i suvremenih stručnjaka, u koliziji s tjelesnim zahtjevima baletne umjetnosti – zbog razvijanja drugih grupa mišića i uopće poželjne baletne figure – Novak je smatrao kako sport nije nikakva prepreka njegovome primarnom pozivu, već naprotiv izvrsna nadopuna. Sudeći prema karijeri koju je izgradio, kao i njezinom vremenu trajanja, bio je apsolutno u pravu. Njegovu upornu i nesalomljivu svestranost ponekad bi pratile i vrlo duhovite primjedbe novinara, poput: ''Baletni plesač Damir Novak osvojio je medalju na Balkanskim igrama. U skokovima u vodu. Za igre se pripremao cijelu zimu i proljeće. U – "Labuđem jezeru"!''

Prema vlastitom priznanju, nisu ga smatrali rođenim za uloge prinčeva jer je bio izrazito jak, zbog čega su uvijek tražili nekoga drugoga; no ovi bi dolazili i odlazili, prisjećao se, a on bi ostajao, dobivajući na kraju sve uloge. Pa i ulogu ravnatelja Baleta zagrebačkoga HNK, i to u dva navrata: od 1972. do 1974. i od 1977. do 1981., no nezadovoljan odlazeći nakon oba jer nije za plesače mogao učiniti više.

Za hrvatsku je pak baletnu umjetnost učinio puno više nego što si je u svojoj nehinjenoj skromnosti vjerojatno usuđivao posvijestiti. Mnogi prefiksi naj u domaćoj baletnoj, ali i sportskoj povijesti, rezervirani su upravo za Novaka (od, primjerice, najvećeg broja osvojenih prvih mjesta u muškoj konkurenciji na hrvatskim i jugoslavenskim natjecanjima do najdugovječnijeg Đavla na hrvatskim pozornicama – jedne od dviju mu omiljenih uloga – koju je u kontinuitetu igrao punih 25 godina, i s kojom je proslavio 30. obljetnicu karijere).

No ono što je možda još važnije i zanimljivije, a današnjim plesačima moguće i inspirativnije, jest činjenica da je Novak bez ikakvih sumnji u ispravnost svojih izbora vrlo energično, odlučno i kontinuirano, više nego svestranim životnim stilom uspješno prkosio suviše čestom stereotipu o vrhunskima baletnim plesačima kao fahidiotima – prema mišljenju mnogih, još uvijek jedinoj mogućoj varijanti ''ozbiljne'' predanosti ovom pozivu.

Umjetniku koji je domaći kulturni prostor neizmjerno oplemenio svojom iznimnom umjetničkom egzistencijom, ova je monografija stoga uistinu dostojna zahvala, dok svoj zainteresiranoj javnosti ista donosi primjereno i dostojanstveno ukoričenje jednog života, čije se pulsiranje sada prirodno, zasluženo i trajno s kazališne pozornice premjestilo na onu književnu. 

Najnovije:
LIVIJA KROFLIN: "LUTKARSKA ČUDA SVIJETA"
Bogovi, junaci, sjene, štapovi i – pingvini
Za moje poimanje, važniji od samih podataka jest jednostavan, razumljiv jezik i činjenica da je autorica najveći dio toga o čemu piše iskusila vlastitim čulima: vidjela je izvedbe, slušala je govor, doticala je lutke, razgovarala s lutkarima i boravila u njihovim radionicama i to se izravno iskustvo prepoznaje u pristupu gradivu o kojem piše
„SUVREMENO LUTKARSTVO I KRITIKA“
Besplatno skinite biser suvremene lutkologije
Na stranici contemppuppetry.eu objavljen je e format knjige 'Suvremeno lutkarstvo i kritika' (AUK, Osijek, 2022.) jedne od rijetkih koje se komparativno bave suvremenim lutkarstvom i lutkarskom kritikom u Europi
MARIO BRKLJAČIĆ, „SAM“
Zgode i nezgode usamljenog urbanog kauboja
Za razliku od prethodne zbirke, u kojoj je Brkljačić bio izrazito intimističan, posvećen skromnom uživanju u ljepoti jednostavnosti običnih životnih trenutaka, sada je neskriveno političan, revoltiran perverznošću komformističkog uživanja na valovima jeftinih poroka kao što su utakmice, kladionice i pivo pred kvartovskom trgovinom
NADA GAŠIĆ, „POSLJEDNJE ŠTO SU VIDJELE“
Nemirne priče, smrtored
'Nemirne priče, smrtored', dakako, aluzija je na naslov kultnog Gašičkinog prvijenca 'Mirna ulica, drvored'. Proslavivši se kriminalističkim romanima kao 'hrvatska Agatha Christie', Nada Gašić nas je sada iznenadila zbirkom kratkih priča, no to nisu penny dreadful stories ili Hitchcockove 'Priče za nesanicu', nego sofisticirane naratološke i stilske vježbe