(Dario Harjaček, Sanjica Lacković, OceanMore, Zagreb, 2018.)
Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija
Kada danas kažemo suvremena hrvatska književnost, onda, naravno, pod tim pojmom u periodizacijskom smislu mislimo na književnu produkciju koja traje još od davne, višestruko prijelomne godine, 1990-e. Bila je to godina u kojoj su se zbog dobro znanih razloga, zbog serije epohalnih društvenih i povijesnih potresa, temeljito redefinirali politika i jezik hrvatske književnosti, njen poetički sustav i diskurzivne strategije. Od tada je hrvatskoj književnosti strukturni utjecaj ratnog i tranzicijskog kaosa na sudbine svih nas postala prioritetna tema, realizirajući je kroz tzv. kritički realizam, odnosno kroz angažiranu kroniku krucijalnih društvenih promjena.
Iz tih je okolnosti, općepoznato je, hrvatska književnost otpočela intenzivnom uporabom dokumentarnih tehnika i glasom autobiografskog svjedočanstva. Međutim, kada je o fikciji riječ, prva relevantnija umjetnička oblikovanja zbilje ispisali su tek oni autori koji su u zrelim godinama neposredno iskusili ratnu, političku i tranzicijsku stvarnost s početka devedesetih, bilo kao vojnici, bilo kao novinari koji su po logici svoga posla ophodili vrela informacija i epicentre zbivanja. Nakon što se u međuvremenu odškolovao i opismenio, na književnu je scenu stupio i onaj naraštaj kojemu je rat obilježio najranije godine djetinjstva, pa smo iz pera te novostasale književne generacije mogli čitati o doživljaju rata iz infantilne perspektive, o tome kako su dječje igre bivale prekidane zvucima uzbune iz tulećih sirena. Također, tematski se fokus s prvih linija bojišnice, gdje je drama nacionalnog pitanja bila najzaoštrenija, s vremenom proširio i prema eksponiranju ratnih odjeka na ritam življenja u relativno sigurnoj pozadini.
Na posljetku, i najmlađi autori, oni kojima su devedesete više nastavna jedinica iz povijesnog udžbenika negoli dio životnog iskustva, nastavljaju problematizirati društvene drame svoga prezenta identičnom književnom politikom budući da neprevladane posljedice rata i tranzicije i te kako definiraju život našim milenijalcima. Ponovna kriza još jednog dotrajalog društvenog projekta i ponovno raspadanje jednog svijeta od njih također zahtijeva da kritičkim realizmom opserviraju i dokumentiraju agoniju današnjice.
Kako smo postali turbokatolici
I na kraju ovog panoramskog pregleda naraštajnih slijedova u suvremenoj hrvatskoj književnosti pojavljuje nam se Dario Harjaček, vrijedan pozornosti po tome što u debitantskom romanu „Sanjica Lacković“ ispisuje fabulu ambicioznog epskog zahvata od '60-ih godina prošloga stoljeća preko prijelomne '90-e, pa sve do danas. To odvažno pripovjedno projektiranje u zaista ekstenzivnom vremenskom rasponu ipak nije motivirano evidentnom činjenicom da se u našoj novijoj povijesti nakupilo pregršt živopisnih svjetova i nevjerojatnih priča kojima bi se književna mašta mogla okoristiti za još atraktivnije dosege. Uostalom, taj resurs ionako nemilice crpi Miljenko Jergović, možda jedini naš pisac koji je kapacitiran za epsku naraciju, i to još retrostalgičnim gomilanjem stilskih figura iz riznice tradicionalnog kazivanja.
Nije se Harjaček odlučio za toliki vremenski lûk niti zato što je i njegovih 40 godina života ispunjeno tim burnim povijesnim dekadama, pa o prošlosti toga vremena može posve kompetentno pisati iz vlastitog iskustva. Nego se Harjaček upustio u tako opsežnu retrospektivu zato što je opet došao trenutak da se aktualno stanje promišlja u povijesnoj perspektivi. Na kraju krajeva, nitko nije toliko kratke pameti da tekuće društvene konflikte doživi kao iznenađujuće nov eksces bez jasnoga uzroka, kao nekakav novi moment još nepoznatog nam novog doba, pa tako i Harjaček u romanu Sanjica Lacković polazi od opravdanog zaključka da nam je sadašnjost sahranjena pod teretom akumulirane prošlosti.
Pa kada evocira djetinjstvo s početka devedesetih, Harjaček već uobičajenim slikama igranja i odrastanja uz ratne sirene dopisuje još jedan važan aspekt tadašnje zbilje, a koji u hrvatskoj prozi, kada je riječ o književnom rekonstruiranju društvene klime iz prvih godina tuđmanizma, do sada nije bio temeljitije obrađen. Naime, dok su naši prozaici svih ovih godina u kritičkom prezentiranju devedesetih bili fokusirani na notorne primjere nacionalističkih strasti, pa su raznim subverzivnim tehnikama radili na dekonstrukciji etnocentričnog i esencijalističkog koncepta identiteta, dakle na demistifikaciji nadnaravno shvaćanih pojmova Hrvat, Hrvatska i hrvatsko, Harjaček je valjda prvi autor koji među svim tim karakterističnim ekstremizmima devedesetih primarnu važnost daje vjerskoj radikalizaciji.
Istina, kada naši prozaici kritiziraju oportunističko izražavanje podobnosti, onda redovito istaknu i lizanje oltara kao paradigmatski način dokazivanja pripadnosti novom poretku, kao najefektniju sliku prihvaćanja novog sustava vrijednosti, a tipsku bi se figuru takvog konvertita, između ostaloga, redovito okitilo i krunicom. Međutim, taj bi stereotip uvijek bio navođen tek kao fusnota, kao karikaturalni detalj kojim se upotpunjuje tipična slika hrvatskog nacionaliste. Ideološka se prozirnost takvog folklora podrazumijevala, pa je valjda bilo dovoljno samo usputno spomenuti takve geste, radi potpunije ilustracije toga vremena ili ekonomičnije karakterizacije likova iz galerije tipičnih figura s naše tranzicijske scene. Harjaček pak sustavno izdvaja i ističe takve epizode, ukazujući na programatski karakter toga procesa, na njegovu institucionalizaciju i kapilarno djelovanje, pa je – ponovimo to još jednom – zacijelo prvi autor koji na stranicama svoga romana iscrpnije opisuje kako su tadašnja djeca bila sprovođena na vjeronauk i kako su ih odgajali odjednom katolički ortodoksni roditelji.
Dario Harjaček se, dakle, javlja 2018. godine kao autor koji je osjetljiviji prema takvoj politici devedesetih iz sasvim razumljivih motiva. Kada ocrnjuje vjersku indoktrinaciju hrvatskog postsocijalističkog društva početkom devedesetih, onda on zapravo polemizira s današnjom klerikalizacijom kao pojavom koja u ovom trenutku fatalno suzbija vrijednosti modernog, demokratskog društva, kao pojavom koja nas kolektivno usisava u mrak fanatizma.
Na žalost, ta autorova polemička inicijativa ujedno je i jedina literarna vrijednost koja bi se mogla priznati romanu kao što je Sanjica Lacković.
Svi grijesi Sanjice Lacković
Sanjica Lacković vrvi sjajnim potencijalima, no sve završava serijom loših, pa i katastrofalnih rezultata. Ima, na primjer, spretno osmišljenu fabularnu shemu s obzirom na vremensku ekstenzivnost radnje, tako da nam je s takvom narativnom organizacijom Dario Harjaček uistinu mogao ispričati veliki epski, a konzistentan roman. Naime, prema Harjačekovoj pripovjednoj ideji, na psihijatrijskom se odjelu sreću dramaturg Petar Krešimir i glumačka zvijezda Goran Podolnjak. Životna priča Petra Krešimira daje autoru povod da opiše odrastanje u malograđanskoj provinciji, dok biografija Gorana Podolnjaka otvara prostor za opisivanje dekadentnog života kulturne kreme i zlatne mladeži u hrvatskoj metropoli. Povrh toga, zajedničko im je poznanstvo s fatalnom učiteljicom Sanjicom Lacković. Sanjica je bila lezbijska ljubavnica Podolnjakove majke, kazališne dive, a potom se iz tog skandala povukla u provinciju, gdje je, unatoč izloženosti lokalnim glasinama, učenicima ostavila snažan trag u životu kao karizmatični intelektualni guru.
Međutim, Dario Harjaček nije Milan Kundera, za kojega je karakteristično da opisuje ideološke represije i povijesni fatum jednoga vremena kroz ovakve ljubavne trokute. Dario Harjaček nije ni Ivica Đikić, jedini naš romanopisac koji je sposoban u prozi nevelikog formata ispripovijedati kompleksne epske priče s ekstenzivnom društvenom panoramom. Roman Sanjica Lacković također je nevelika knjižica od dvjestotinjak stranica džepnoga formata, no pretrpana eliptično nizanim epizodama i neujednačenog pripovjednog ritma.
Jasno se vidi da je Harjaček formiran dramskim pismom, pa intenzivno reda scene i epizode koje su sve manje opravdane pripovjednom logikom romana, a više služe revijalnom pregledu najružnijih situacija u novijoj hrvatskoj povijesti, od paljenja ćiriličnih knjiga do abortiranja župnikovog djeteta. Sve lošije ukomponirano, najavljivano vrlo slabom, gotovo ishitrenom motivacijom, takvo gomilanje sve radikalnijih atrakcija vrlo brzo prestaje biti učinkovita kritika, preokrećući se u kontraproduktivnu tendencioznost, isforsirani senzacionalizam. Štoviše, efekt takvih pokušaja skandalizacije u potpunosti umanjuje Harjačekova sklonost jeftinim šokovima i banalnoj simbolici, pa opisi prvog seksualnog iskustva Petra Krešimira izmjenjuju se s opisima koncerta klasične glazbe u izvedbi njegova brata Držislava, a Sanjica Lacković biva primljena u pionire na isti dan kada je njen brat iniciran u svijet odraslih tako što su mu odrasli gurnuli nož u ruke da zakolje svinju i počastili ga čašicom rakije.
Umjesto obiteljskog terora – literarni teror
U duhu tog robovanja tehnikama dramskog pisma, Harjaček je i u psihološkoj karakterizaciji likova, kao i u motivaciji njihovih postupaka, nekonzistentan, kontradiktoran, plošan i neuvjerljiv, očito bivajući skloniji pojavnom, odnosno vidljivim manifestacijama i ekspresiji kroz radnju, negoli unutarnjim dramama i suptilnom ocrtavanju nekazivog. To fatalno presuđuje onome što je Harjačeku – kako ističe u intervjuima – najbitnije. Naime, Harjaček nerijetko izjavljuje da je kanio problematizirati posljedice obiteljskog terora, općenito pakao obiteljskog života kao jezgru iz koje se generiraju i nasljeđuju zlo, mržnja i nasilje u kolektivno svojstvo našega društva.
Ali, osim što te obitelji prikazuje neprofilirano, kao puki zbroj banalnih stereotipa, tako da onda ni nema uspjele dramske napetosti između četiri zida tih plošnih i karikiranih kućanstava, epizode psihičke tiranije očeva nad djecom ispisane su pompoznom teatralnošću, s potpunim zanemarivanjem osjećaja da je mikrofizika moći u obiteljskim krugovima daleko suptilnija, između redaka, u šutnjama.
Da Harjačekove likove gledamo na kazališnoj sceni, rekli bismo da se ne svađaju, nego da glume svađanje. Upravo to se čini općenitim problemom Harjačekovog literarnog svijeta: Harjačekovi likovi glume njegove pripovjedne ideje i zadatke.
Opravdano je stoga pretpostaviti da bi takva brechtovska manira Sanjicu Lacković učinila uspješnijim djelom na kazališnim daskama, negoli na papiru. Šteta, jer je Sanjica Lacković mogao biti kultni roman-manifest jedne generacije, a po intelektualnim ambicijama i po protraćenim potencijalima mogao je taj roman biti naš novi Kiklop, s Petrom Krešimirom kao Melkiorom Tresićem, Goranom Podoljnjakom kao Ugom i Sanjicom Lacković kao feminističkim Maestrom. Ovako svjedočimo paradoksalnoj činjenici da je Dario Harjaček britkiji, precizniji i relevantniji komentator društva u medijskim intervjuima, negoli romanom koji mu daje povod za medijske nastupe.