IVAN VIDIĆ, „SAN OD TISUĆU LJETA“
4.11.2019. 3:05:34h
Slabo pretjecanje hrvatske zbilje
Vidićeve su priče tek nešto raspričaniji i nakićeniji vicevi, a uz to nam ovakav tip političke satiričnosti ionako daleko sočnije u tjednom ritmu isporučuju Ante Tomić i Boris Dežulović
Ivan Vidić, "San od tisuću ljeta" / Hena.com / kritikaz.com

(Ivan Vidić, San od tisuću ljeta, Hena com, Zagreb, 2018.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Kada bismo morali na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni birati svega par autora koji proznim rukopisom izražavaju kompletan skup dominantnih i karakterističnih praksi naše tranzicijske i posttranzicijske književnosti, onda ne bismo pogriješili ako bismo upravo Ivana Vidića izabrali za tipičnog predstavnika. Ivan Vidić zadovoljio bi po svim parametrima iščitavanja opće poetike iz paradigmatskog uzorka – od motivskog i tematskog imaginarija, pa do stila i diskurzivnih strategija – zato što u svome djelu na egzemplaran način okuplja temeljni repertoar institucionaliziranih spisateljskih postupaka iz vladajuće politike oblikovanja književnog teksta.

Posve u duhu tog univerzalnog poetičkog modela što dominira hrvatskom književnom proizvodnjom, i Vidić je na planu izraza opredijeljen za transparentnu deskripciju zbilje jezikom realizma, dok je na planu sadržaja kritički angažiran prema negativnostima hrvatske tranzicije: od ratnih trauma i tajkunizacije preko konzumerizma i medijskog kiča, pa do ovomilenijskog produbljivanja socijalne nejednakosti neoliberalnim kapitalizmom i domaćom korupcijom društva.

Vidićeva književna misija

Za Vidića nema dvojbe što je piscu danas, ovdje i sada, činiti. Vidić cijelim svojim opusom demonstrira kako je piščeva zadaća biti kroničar tranzicije iz jedne distanciranije i umnije perspektive, povrh medijske buke i političkog klepetanja. Štoviše, piščeva je zadaća napregnuti umjetničke potencijale svog autorskog glasa do kritike koja bi beskompromisno, tonom posljednjeg suda, prozvala sva zla i sve negativce što konfuziju društvene zbilje koriste kao idealnu situaciju za svoje dijabolične interese. I pri tom Vidić nema samo ambiciju u što većem ekstenzitetu obuhvatiti svu kompleksnost tranzicijske stvarnosti, nego se koncentrira prema pronicanju tzv. grijeha struktura. Vidić bi, dakle, da ogoli spektakl površinskih komešanja na našoj tranzicijskoj pozornici kako bi ukazao na mehanizme koji proizvode tu lošu zbilju, a iz tijela tranzicijskog društva da iščupa njegovo srce tame.

S takvom misijom Vidić je u dramskom pismu odmah uz Matu Matišića, dok je s proznom produkcijom u krugu autora kao što su Ivo Balenović, Vedrana Rudan, Jurica Pavičić, Slađana Bukovac i Vlado Bulić. Sa svima njima Vidić dijeli kritičku žestinu, provokativnost, demontažu domoljubne mitologije, desakralizaciju nacionalnih svetinja, problematiziranje osjetljivih društvenih tema i polemiziranje s tabuima hrvatskoga društva. Premda je Ivo Balenović ipak korak-dva ispred u naturalističkoj brutalnosti, Rudan u vulgarnosti, Pavičić u komercijalnom aranžiranju teksta, Bukovac u maestralnoj snazi i preciznosti kritičkih komentara o patologiji hrvatskog društva, a Bulić u subverzivnosti humora. Međutim, Vidić se nikada nije gurao u prvi plan naše književne estrade, niti ga je kritička recepcija isticala u prvom ešalonu naše stvarnosne proze, nego je on svoj značaj gradio u sjeni razvikanijih autora, kontinuiranom produkcijom i dosljednim kritičkim opserviranjem ključnih devijacija u hrvatskom tranzicijskom društvu.

Kako se tamburao „tisućljetni san“

Tako profiliranom opusu Ivan Vidić dopisuje i San od tisuću ljeta, zbirku priča koja u naslovu preslaguje redosljed riječi iz već posve ofucane sintagme „tisućljetni san“. Odnoseći se na uzdisanje hrvatskoga naroda za vlastitom državom, dakle na vlažne etničke snove u navodnom trajanju od čak cijelog jednog milenija, „tisućljetni san“ – ako uopće treba podsjećati na notornu prošlost te sintagme – bila je mesijanska fraza o kročenju hrvatskog naroda kroz povijest shvaćanu kao biblijsku dolinu suza da bismo konačno bili blagoslovljeni uznesenjem u rajski vrt Lijepe naše.

Patetična retorika devedesetih općenito je isproducirala cijelu seriju kićenih slika, od „svojih na svome“ i „katedrale hrvatskog duha“, pa do „čuda hrvatske naive“ i „hrvatske kune u hrvatskoj lisnici“, da bi se danas – s obzirom na razvoj naše političke scene i konstelaciju globalnih povijesnih okolnosti – citirale s podsmijehom, isključivo kao dobar vic. Iz tog repertoara smrtno ozbiljnih viceva iz devedesetih Vidić se pak opredjeljuje za „tisućljetni san“ kao termin koji zauzima amblematsko mjesto u mitomanskoj retorici tadašnjeg tuđmanizma. Do iritantnog zasićenja tamburana u hrvatskom diskurzivnom prostoru, fraza „tisućljetni san“ afirmirala se kao ekonomična, jezgrovita sinteza svih mobiliziranih narativa, mitema i emocija iz hrvatske povijesti, mitologije i nacionalističke ideologije, tako da se razvila u ključni refren domoljubnih govora.

Osim toga, jasno je da je Vidić ovaj put, ovom zbirkom, odlučio preispitivati baš mitologiju epskoga narativa o projektu hrvatske državnosti kroz povijest od deset stoljeća, sažetu u tu poetičnu figuru o tisućljetnom snu, zato što se i on pridružuje odnedavnom novom valu kritičkog mišljenja o aktualnoj zbilji. Naime, oštra pera hrvatske književnosti i novinske kolumnistike, izbrušena još na kritici tuđmanizma i posttuđmanizma, sada u ovom novom ciklusu kritičkog interpretiranja tekućih zbivanja u našem društvu potpuno deziluzionirano, bez ikakve vjere u pozitivne promjene, malodušnost svojih stavova temelje na kategoričnoj spoznaji da je koncept hrvatske države propali projekt.

Tisuću godina poslije: Dobro jutro, Hrvatska

Prijelomni se trenutak za takvu promjenu u retorici naše kritike dogodio, poznato je, kada je Igor Mandić brutalno kratko i brutalno jasno eksplicirao da je hrvatska država promašena i propala ideja, što se potom potvrđivalo sve otužnijim primjerima državne disfunkcionalnosti u organiziranju i reguliranju zadaća koje su za imalo uređeno društvo banalno rutinske: od provođenja cijepljenja protiv gripe i ustrojavanja službe hitne pomoći, pa do konsenzusa oko popisa školske lektire.

Do tog Mandićevog presudnog istupa očito je bilo teško prevaliti preko usta priznanje kojim bi se konačno do temelja negirao smisao svih naših individualnih i kolektivnih aktivnosti u Hrvatskoj danas, te obezvrijedilo svu energiju koju cijelo vrijeme ulažemo u poboljšanje naših života. I dok je masovan dio pučanstva, na valu tog otriježnjenog suočavanja s beznadnom činjenicom da je ideja hrvatske države preminula, spakirao kofere i rekao Hrvatskoj zbogom, Ivan Vidić je procijenio da bi aktualnu društvenu depresiju bilo efektno oslikati kroz izuzetno snažan kontrast koji se nudi iz dojučerašnjeg mita o trijumfalnom ostvarenju tisućljetnog sna. Doista, sučeljavanje mistifikacijskog narativa o rođenju hrvatske države iz tisućljetnog sna s realitetom disfunkcionalne hrvatske države danas izuzetno je umjetnički potentno i društveno relevantno budući da silni pathos iz afektivno nabijene slike o snu od tisuću ljeta čini povijesni debakl njenog pompoznog epskog sadržaja utoliko epohalnijim.

I dok je, recimo, Vladu Bulića u antologijskom romanu Putovanje u srce hrvatskog sna proslavilo sjajno mapiranje esencijalne točke hrvatskog identiteta iz koje se lacanovskom logikom podsvjesnoga generira i razmahuje hrvatska nacionalna mitologija kao pervertirana ekspresija potiskivanog kompleksa, mračnog Drugog, Ivan Vidić prezentira fenomen hrvatskog sna kao ekstenzivno stanje ili kao lošu beskonačnost. Štoviše, prema Vidićevoj interpretaciji, življenje hrvatskog sna račva se u dva oblika: u budalastu iluziju i u košmar.

Dnevna politika raspisana do apsurda

Sanjari budalaste iluzije regrutirani su iz redova mizernog puka kako bi uživali u plodovima sna o hrvatskoj državi na jeftin, bižuterijski način, tako da se trijumf tisućljetnog sna za njih svodi na kič nacionalnog identiteta, na slobodu da se primitivno glasaju povikom „mi, Hrvati“ i da konačno žive „svoji na svome“, što u ovom slučaju znači na pivu i utakmicama. Paralelno uz taj kratkovidni delirij pijanog i primitivnog nacionalizma, zbilja se razmahala u nevjerojatan, fantastični košmar u kojem je voda privatizirana, Akademija znanosti i umjetnosti osniva razred za alkoholizam, a policija korupciju, da, temeljito istražuje, jer joj je to posao, no vreba je isključivo tamo gdje je nema: u krošnjama, među jatom vrana.

Iz ovih par tematskih natuknica jasno je da Vidić u hiperbolama parodira aktualne dnevnopolitičke teme. Ovu prepoznatljivu stvarnost on radikalizira do satirične groteske, karikaturalnosti i apsurda, pa se u humoru Vidićeve zbirke, u pripovjednim idejama i narativnim rješenjima, u taktikama subverzivnog ismijavanja, može prepoznati bogata galerija uzora: od Gogolja do Matoša, od Alfreda Jarryja do Daniila Harmsa, od Montyja Pythona do Alana Forda... I premda se u sljedbi tih klasika Vidić pokazao kao vrlo dobar učenik koji vlada njihovim humorističkim tehnikama, sva ta oružja ipak mu nisu bila dovoljna da pripovjedno svlada i fantastičnost naše zbilje.

Naime, sve što smo do sada rekli o novoj Vidićevoj zbirci vjerojatno zvuči kao sjajna preporuka za atraktivno i relevantno književno ostvarenje. Ali zapravo smo cijelo vrijeme govorili o konceptualnim ambicijama zbirke, dok je u izvedbi San od tisuću ljeta ipak skromnijeg dosega. Za razliku od sjajne prethodne Vidićeve zbirke priča, Južne države, koja se odlikovala bogatijom rečenicom, snažnijom kritikom, sugestivnijom atmosferom, suptilno komponiranom dramom te inventivnim pripovjednim i stilskim rješenjima, San od tisuću ljeta u mnogim je aspektima neambiciozan rukopis, pripovjedno koncentriran isključivo prema gomilanju dosjetki i efektu završne poante. Osim što su ukoričene priče mahom stilski neizbrušene i jednostavno strukturirane, većina je njih komponirana tek kao nešto raspričaniji i nakićeniji vic. Za razliku od rafiniranog, slojevitog i inteligentnog humora kakav je ispisivao, recimo, rani Ratko Cvetnić, pa čak i za razliku od humora kakvim je Vidić znao bljesnuti u romanu Ganga banga, u Snu od tisuću ljeta naš se autor odlučuje za pučki humor i političku satiru kakvu nam u tjednom ritmu ionako daleko sočnije isporučuju Ante Tomić i Boris Dežulović. Vidić pak tu produkciju ne nadmašuje ikakvom dodanom vrijednošću.

Teško je biti maštovitiji od naše stvarnosti

Štoviše, nastojavši izbjeći zapadanje u efemernost dnevnopolitičkog ne bi li tako postigao dugoročniju aktualnost teksta, Vidić je svoje priče lišio svakog konkretnog adresiranja, poopćujući ih u pravcu univerzalne simboličnosti, što mu je uveliko otupilo kritičku oštricu, a njegov obračun s jadom hrvatske zbilje učinilo mlakim. Lako je uvidjeti i da inferiorno kaska u ambiciji da maštom pretekne našu stvarnost, pa nam stoga baš ova Vidićeva zbirka otkriva da je u ovakvom načinu polemike sa zbiljom ključno pitanje koje to nadrealne, fantastične i apsurdne ideje i fabule naše književnosti mogu konkurirati jučerašnjim novinskim vijestima, primjerice ministru koji građaninu kao rješenje stambenog pitanja predlaže provaljivanje u tuđi stan, ili disciplinskom kažnjavanju upravo one liječnice koja je među svim karikama zdravstvenog sustava zapravo jedina spasila djetetov život, ili špijunima koji obznanjuju urote i atentate u slastičarnici uz kriškice doboš torte?

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved