IONESCOVI "NOSOROZI" U REŽIJI R. WILSONA
„Zadnji sam čovjek i ostat ću čovjek do kraja“
Predstava "Nosorozi", Eugena Ionesca u režiji Roberta Wilsona i izvedbi Narodnog kazališta "Marin Sorescu", u potpunosti nas je osvojila svojom vizualnošću i estetikom slavnog redatelja
Objavljeno: 25.3.2016. 4:00:26
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Nosorozi / cd-cc.si

U Cankarevom domu u Ljubljani  20. i 21. ožujka 2016. gostovalo je Narodno kazalište „Marin Sorescu“ iz rumunjskog  grada Craiova (u kojem će u travnju biti dodjela  Europske kazališne nagrade) s predstavom „Nosorozi“ rumunjsko –francuskog dramatičara Eugena Ionesca (1909.-1994.) u režiji Roberta Wilsona (1941.).

Priča je smještena u gradić koji je poharala epidemija, čije su posljedice preobrazbe ljudi u nosoroge. No, vremenom dolazi na vidjelo da nije presudna  epidemija koliko sama želja pojedinca da postane nosorog. Ionesco se grubo poigrava ljudskom željom za neisticanjem i uniformiranošću, za prilagodbom čak  i kada je nakazna („treba držati korak s vremenom“). Ipak, uvijek ima iznimaka, pa je tako tu Beranger čijim krikom završava komad: “Zadnji sam čovjek i ostat ću čovjek do kraja. Neću se predati.“

Uz režiju predstave, Robert Wilson je scenograf i  dizajner svjetla, kostimograf je Jacques Reynaud, skladatelj Adam Lenz, a autor videa Tomek Jeziorski. Na samom početku prednji dio scene popunjen je ljudskim glavama  koje u datom trenutku počinju kričati, nakon čega ispred zastora prodefilira glumački ansambl grotesknog izgleda (debeli, šašavih frizura, pobijeljenih lica), čudno se glasajući. Nakon toga je u pozadini projekcija sivkaste šume u kojoj se ruše stabla i pojavljuje nosorog, dok glumci sjede ispred platna kao u kakvoj kavani.

Nakon intermezza sa smanjenim brojem glava u rupama, pojavljuje se  čudesno osvjetljena pozadina, dok je pozornica prekrivena zgužvanim hrpama novina među kojima se, kao u nijemom filmu, kreću glumci, svjetlom fiksiranih lica. Pa opet, nakon izmjene, pozornica s velikim osvjetljenim prozorom i malim vratima – hladna plava rasvjeta fascinira, ali izaziva nelagodu.

Budući da je Wilson vizualni umjetnik, u „Nosorozima“ jasno  dolazi do izražaja  njegova okupiranost svjetlom, čistoćom volumena i likovnost. Iako u predstavi sudjeluje tridesetka glumaca, pomalo nam postaje za njih svejedno - prostor i svjetlost postaju dominantni za naša čula. I trgnemo se tek, kada začujemo vapaj „Neću se predati!“. Jer Wilsonovoj smo se estetici sasvim sigurno predali!