Da kojim slučajem autorica i redateljica Marina Petković-Liker Zagreb zamijeni New Yorkom ili Seattleom, njezin bi rad bio prepoznat kao onaj koji oblikuje grad sugestivnom i suptilnom energijom te u estetskome smislu predstavlja glasove koji se rjeđe čuju. U društvenom smislu njezina kazališna istraživanja komuniciraju i spajaju specifične izvođače s publikom usporedivo radu Arna Böhlera iz the PEEK-Projecta koji ujedinjuje znanstveno-istraživačku djelatnost s izvedbenom
Zašto je (ne)ovisno kazalište tako odbojno kulturi glavne struje ostaje nepoznanicom. Umjetničke i pedagoške mogućnosti Marine Peković-Liker u "Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE." predstavljaju cjelinu njezina dugogodišnjega istraživanja odnosa s publikom. Ustanove poput Laube trebale bi prepoznati i sudjelovati u oblikovanju različitih interdisciplinarnih i transdisciplinarnih tendencija u suvremenoj umjetnosti. Izvedbeni bi prostor tako dobio šire konotacije te postao mjestom susreta različitih senzibiliteta. Neovisna bi umjetnost možda manje bili prepuštena slučaju i trenutačnoj ukupnoj krizi društvene važnosti.
Prateći američku neovisnu scenu iz Bostona, New Yorka i Seatllea koja modele financiranja pronalazi u kampanjama crowdfundinga i preko europskih festivala, ne mogu se ne zapitati zašto je bogatstvo eksperimentalnoga i nepredvidljivoga kazališta rezervirano samo za one koji se brzinom i mehanizmima za njih mogu i izboriti? Danas je teško zamisliva tišina temeljitosti i posvećenosti umjetničkoga ili akademskoga rada. S druge se pak strane gradovi i ljudi očito izmjenjuju brže od njihovih ustanova.
Prije samoga početka izvedbe, baš kao u njujorškom East Villageu, austrijskome Kremsu na Dunavu ili prostorijama već bivše beogradske galerije Inex, dobno se raznolika publika okuplja uz besplatnu rakiju ispred zgrade bivše vojne bolnice u Vlaškoj. Hodanje između hladnih i napuštenih zidova pretvara se u kazališno uzbuđenje nakon mnogih, prilično tromih, institucionalnih izvedbi. Uzbuđenje se u prvome redu iskazuje u nepredvidljivosti i oscilaciji samih izvedbi u različitim prostorijama. Od sugestivne Urše Raukar, temperamentne Silvije Marchig, potrošene i iznimnih glumačkih dosega Ane-Marie Bogdanović do pomalo nesigurne Anje Đurinović. Njihovi nijansirani odnosi sadrže izgovorenu i simboličku nit – bliskost.
Ništa u tim obiteljskim fragmentima nije veliko – ni geste, ni riječi, ni pokreti. Priče se raspliću poput zlatnih niti Klote, Laheze i Atrope, koje za razliku od mitskih suđenica, samo naoko drže i sabiru krhke niti osobnih povijesti i mjesta memorija tražeći u njima sebe i boreći se protiv vlastite nemoći. Tome mitskomu u predstavi doprinosi kor u publici i praznim bolničkim hodnicima – Singrlice (Maja Baltić, Martina Guliš, Danijela Jurac, Željka Ložnjak, Katarina Ratkaj, Valentina Suban i Jelena Zorko).
Riječ je o zapravo duboko introspektivnome i bolnome kazališnom putovanju udaljenom od formalnih i apstraktnih kriterija koje spaja različite elemente kazališne izvedbe od dramskog, plesnog, dokumentarnog, multimedijskoga, umjetnosti performansa, fikcijskog, osobnog i participativnoga kazališta. Umjetnički potencijal Marine Petković-Liker i organizacije Četveroruka vrijedan je pažnje i prostora koji će, nadam se u bližoj budućnosti, postati okupljanje delikatnijih zaljubljenika u kazalište.