Gledajući ljude koji se bave „poslovima“ koji im ne pripadaju po nekim uvriježenim normama, zapravo propitujemo sebe, svoje granice prihvaćanja drugih, stupanj i stanje vlastite tolerancije. Dugo sam se „otimala“ odlasku na predstave Dramskog studija slijepih i slabovidnih „Novi život“, no kada sam prekoračila vlastitu nesigurnost, postala sam im privržena gledateljica. Zahvaljujući Mirni Žagar i Tjednu suvremenog plesa (kao i Udruzi Domino) počela sam normalnim prihvaćati „nesavršena“ ljudska tijela koja plešu (o tome bi švedski koreograf Mats Ek, dobitnik 15. Europe Theatre Prize, mogao puno toga reći). -

U sklopu Festivala „Perforacije“ u Teatru ITD nastupile su (18.i19.lipnja 2016) Vesna Mačković i Jelena Mesar (cura invalid i ona plava) u predstavi „Njih dvije“. Početak je u potpunom mraku i mi slušamo  samo njihove riječi kojima se opisuju – naravno da znamo kako izgledaju, ali je ipak prilično potresno slušati njihova vlastita viđenja. Slušajući ih, vidimo da nema razlike u njihovoj lucidnosti. Pogled na njih dvije, nužno nas opredjeljuje pa počinjemo razmišljati o „onoj maloj, slaboj“ i „onoj velikoj, lijepoj“ – jedva se susprežući da ne skočimo u pomoć kada ona velika gnjavi onu malu. I moramo se prisiliti da  sve gledamo isključivo kao  vlastitu nelagodu, budući da su njih dvije sve radile zajedno  (režiju, koreografiju,oblikovanje zvuka i kostimografiju; tekst je pisala Jelena Mesar, zvuk montirala Vesna Mačković) .

U pratećem tiskanom programu, stoji da se predstava „Njih dvije“  bavi propitivanjem stereotipa, odnosno predsrasudama i  diskriminacijama kojima nesvjesno podliježemo. I zato je dobro i nadasve korisno prema publici imati takav izravni pristup, pa makar djelovao pomalo grubo i sirovo. A što se tiče stereotipa koje imamo o zgodnim plavušama, evo prekrasne rečenice iz Jeleninog monologa „Voljela bih da sam lijepa... da trče u jedinu trgovinu koja radi /da mi donesu pivo koje ja volim, dok je još hladno“