Kada nacionalna kazališna kuća na repertoar stavi klasično djelo, kao što su u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu za prvu dramsku premijeru u sezoni 2016./2017. odabrali Molierovu komediju „Tartuffe“ (premijera 30.9.2016., odgledana izvedba 2.11.2016.), onda mora postojati neki razlog. Razlog važniji od želje da  komedija, kako kaže sam Moliere (1622.-1673.) „popravlja ljude zabavljajući ih“.

Puni naslov komedije glasi „Tartuffe ili varalica“, a procedura vezana uz izvedbu dostojna je kriminalističkog zapleta - od kraljeve zabrane nakon prve izvedbe 1664., neuspjele Molierove druge molbe 1667. do konačnog odobrenja 1669. (uz pretjerano umiljavanje vladaru u tekstu što ga pri kraju komedije izgovara redarstveni službenik, prikazujući Kralja arhetipom svih vrlina, u što je uvršteno i nevjerojatno opraštanje Orgonu zbog podrške politički nepoćudnom znancu!).

Iako je priča dobro poznata, tek da podsjetim u kratkim crtama: bogati i naivni Orgon u svoj dom (gdje živi sa ženom, dvoje odrasle djece i kćerinom družbenicom Dorine) dovodi sumnjivo pobožnog čovjeka Tartuffea. Smatrajući ga uzornom osobom, planira ga oženiti svojom kćeri (koju je već obećao mladiću u kojeg je ona zaljubljena),te mu  prepisuje kuću, čime razbaštinjuje sina kojeg zbog neposlušnosti otjera od kuće. Cijeli Orgonov  svijet  vrti se  oko Tratuffea koji potajno  napastvuje Orgonovu ženu i dovodi do raskola u obitelji. Nakon što se Orgon teškom mukom uvjeri da se ne radi o pobožnoj osobi nego o pukom prevarantu, tjera ga iz kuće koju mu je svojevremeno poklonio, što dovodi do situacije da je mora on sam s obitelji napustiti. Ponekada predstave završavaju na tom mjestu, pa istjerana Orgonova obitelj sjedi ispred kuće, dok se Tartuffe naslađuje svojom prevarom. Ipak u ovoj zagrebačkoj verziji, mudar kralj poništava Orgonovu darovnicu, Tartuffea odvodi u zatvor i sve se vraća u prvobitno,  normalno stanje.

Redatelj Eduard Miler odabrao je za ulogu lažnog pobožnjaka i tobožnjeg askete Tartuffea dobro izgledajućeg, tjelesno snažnog Mislava Čavajdu, dajući vizualnu  naznaku da se radi o svojevrsnoj prijevari (za one koji ne poznaju sadržaj). Tjelesnom vanjštinom Čavajdi je podoban Goran Grgić u ulozi Orgona, a slična odjeća (kostimografkinja Jelena Proković) podcrtava tu bliskost izgleda, čime se donekle pokušava ukazati na bliskost svjetonazora, odnosno opravdati Orgonovu zaluđenost Tartuffeom. Dok prozirna pregrada koja odvaja prostor u kojem se kreće Tartuffe od prostora svih ostalih ima logike, razlog scenografa Branka Hojnika da slojem zemlje pokrije  pozornicu nije baš jasan.

Mada je komedija nazvana Tartuffeovim imenom, jer se Moliere očito obračunavao s klerom i njihovim sljedbenicima, glavni lik je Orgon – on doživljava razočaranja, on se mora pomiriti sa svojom pogrešnom procjenom i njezinim posljedicama, on pronalazi  čvrsti fokus u obitelji nasuprot zloće vanjskog svijeta. I to Grgić prilično vješto provodi... Njegov pravi partner je šurjak Cleonte u interpretaciji Livija Badurine, koji u žaru svojeg dokazivanja istine, zbog nejasnih razloga mora pokisnuti (uz zemlju i vodu, očekivali bismo još preostala dva klasična elementa ovog poznatog četverokuta....). Nina Violić (Orgonova žena) ostala je na razini prepoznatljivosti lika, Vlasta Ramljak (Orgonova majka) vrlo je srčano odigrala svoju ulogu, dok je Jadranka Đokić (Dorine) bila izvrsna kao nepokolebljiva prznica. Orgonova djeca (Luca Anić i Ivan Colarić) nisu baš imala puno prostora za igru, Marianin prosac (Silvio Vovk umjesto Nikše Kušelja)  pridružio im se u toj skučenosti, a sudska izvršiteljica i izvršno tijelo (Mirta Zečević i Lana Barić) bile su u prolazu. 

I tako se na kraju predstave  pitam: čemu ovakav „Tartuffe“? Nije me niti nasmijao, niti popravio, niti čemu podučio.