GLLUGL: "HASANAGINICA"
11.1.2017. 2:37:31h
Čemu svijet bez sevdaha?
Postaviti danas na scenu arhaičnu i tako suvremenu priču poput Ogrizovićeve 'Hasanaginice' koja dolazi iz neke druge kulture istovremeno ogoljujući našu vlastitu, znači razumjeti kazalište i kazališni utjecaj jače i dublje od pukog izvedbenog projekta
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Hasanaginica" / gllugl.hr

U utorak 13.rujna 2016. „Varaždinske vijesti“ donijele su neveliku, ali za varaždinski kulturni život važnu obavijest: „Uz novo programsko vodstvo , večeras se i službeno otvara Centar za mlade grada Varaždina koji je smješten u Preradovićevoj ulici 4. Voditelj Centra, Umjetnička organizacija Gllugl,...“.

Varaždinci znaju da je u toj lijepoj secesijskoj zgadi nadomak gradske tržnice donedavno emitirao program lokalni Radio Varaždin, dok ljubitelji kazališta i koncerata znaju da se u čudnoj riječi Gllugl kriju tri pojma: gluma, lutkarstvo, glazba. Nekadašnji polaznici Umjetničke akademije Osijek, glumci i lutkari Filip Eldan, Nikša Eldan i Katarina Arbanas te redateljica Tamara Kučinović, uz  glazbenika Petra Eldana i dramsku pedagoginju Renatu Eldan odlučili su se za pothvat „nejunačkom vremenu u prkos“: stvoriti novu kazališno-lutkarsko-glazbenu scenu.

Za sada na repertoaru imaju sedam predstava (ovdje pročitajte kritike "Uspavanke za Bellu" i "Kvadrature kruga"), a posljednja je „Hasanaginica“ – drama u e-molu za glumicu i klavir, prema motivima istoimene drame Milana Ogrizovića (1877.-1923.) (premijera 10.12.2016., osvrt na izvedbu 27.12.2016.). Čak i osrednje obrazovani srednjoškolac zna one čuvene stihove kojima počinje narodna pjesma „Hasanaginica“: „Šta se b'jeli u gori zelenoj / Al' je snijeg, al'  su labudovi?/ Da je snijeg, već bi okopnio/labudovi već bi poletjeli./Nit'  je snijeg, nit'  su labudovi/ Nego šator age Hasan-age/...“.

Radi se o ljubavnoj priči supruge i majke bez imena (žena Hasan-age, Hasanaginica) i njezinog supruga, Hasan-age, koji ju tjera od kuće, jer mu nije došla bolesnom u pohode. A ona to nije smjela, zbog  sramote pred ljudima, zbog krutih pravila. Iako je on to sigurno znao jer je morao znati, u svojoj se slabosti okomio na nju: zbog običaja njihova je međusobna ljubav uvijek morala biti prikrivena, ali se ipak on u trenutku vlastite slabosti, odrekao svoje ljubljene žene.

Smještena u 17. stoljeće u Imotsku krajinu u doba Osmanlija, ova balada govori podjednako snažno o ljubavi i društvenim odnosima, o poloažju žene u obitelji i društvu, o romantičnoj ljubavi koja podjednako pogađa muškarca (nevidljivo) i ženu (vidljivo), o gubitku ljubavi i djece što se može zaliječiti jedino umiranjem. „Čemu svijet bez sevdaha“ pita sebe i nas Hasanaginica kroz usta Katarine Arbanas, dok joj partner na sceni, skladatelj i pijanist Petar Eldan okreće leđa kako bi zasvirao na drugoj klavijaturi. Jer nema riječi kojima bi se moglo na to odgovoriti...

U režiji Tamare Kučinović i ansambla, u crvenoj haljini i „orijentalnom“ šalu (Mladen Grof Jerneić) na minimalistički opremljenoj sceni (Dina Zebec) s dvije klavijature, stolicom, dva odvojiva podija i malom koljevkom,  pred nama svoju bol ispovijeda napuštena žena.

Katarina Arbanas zdvaja, pati, inati se („On tvrd je, ja sam tvrđa“), pokušava razumjeti, opravdati ljubljenog muškarca istovremeno mu predbacujući okrutnost. Osim komponente ljubavi prema suprugu, jednako je naglašena majčinska ljubav, pa su scene u kojoj se Hasanaginica oprašta s najmlađim djetetom (mali begović u bešici) formirajući od haljine dijete u naručju, posebno potresne.

Petar Eldan je prati glazbenim frazama, ponekad joj povlađuje, ponekad je opak - razgovaraju riječi s notama! Režijski postupci ne moraju biti velike geste da bi bili učinkoviti - kad Hasanaginica odlučuje da će prihvatiti novu situaciju i vratiti se  svojoj krvnoj obitelji, razdvaja podije i time stvara pravcati ponor između željenog (Eldan s klavijaturama) i naređenog (Arbanas sa stolicom). Kolijevka je, naravno, smještena izvan podija jer je ona postala nešto zauvijek nedostižno.

Postaviti danas na scenu arhaičnu i tako suvremenu priču koja dolazi iz neke druge kulture istovremeno ogoljujući našu vlastitu, znači razumjeti kazalište i kazališni utjecaj jače i dublje od pukog  izvedbenog projekta. 

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved