SNG MARIBOR: "FAUN-CARMEN-BOLERO"
Ja mogu sve ono što ti znaš!
Baletna večer 'Faun-Carmen-Bolero' potvrdila mi je da je mariborski balet izuzetan i da su njegovi članovi u stanju otplesati sve čega se koreografi dosjete
Objavljeno: 15.3.2017. 11:42:43
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Faun-Carmen-Bolero" / Tiberiu Marta

Sa svoje dvije strogo razdvojene pozornice, Slovensko narodno kazalište (SNG) u Mariboru vrlo dinamično izmjenjuje dramske, operne i baletne izvedbe, tako da se ljubitelji kazališta svaki čas nalaze na nekoj od premijera. Zadnja baletna premijera (3. 3. 2017.) povezala je tri baleta i tri koreografa, pa smo tako imali prilike odgledati „Fauna“ na glazbu Claudea Debussya u koreografiji Edwarda Cluga (praizvedba ovog baleta bila je na otoku Lokrumu, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara 15.7.2016.), „Carmen“ na glazbu Rodiona Ščerdina u koreografiji Valentine Turcu (praizvedba SNG Maribor 28. 3. 2014.) i „Walking Mad“ na glazbu Mauricea Ravela („Bolero“) i Arva Paerta („Fuer Alina“) u koreografiji Johana Ingera (praizvedba u Den Haagu, Nederlands Dans Theater I, 14.5.2001.). 

Gaj Žmavc i Tetiana Svetlična kao Faun i Nimfa (odjeveni poput šumskih bića u tanke hlače odnosno triko zelenkastih tonova, Leo Kulaš) plešu pradavnu ljubavnu igru, punu pozivanja i odbijanja, istovremeno nježni i strastveni, a tome osjetno doprinosi "dramatična" rasvjeta (Tomaž Premzl). Iako se radi o kratkoj skladbi, Clug (1973.) stavlja pred plesače brojne zahtjeve, tako se na pozornici odvija prava drama, posebice zanimljivo raspletena na kraju, kada Nimfa postaje nevidljiva (pripijajući se uz stijenu) ostavljajući Fauna u njegovoj žudnji...

Svoju „Carmen“ koreografkinja Valentina Turcu  je podnaslovila kao „baletni triler u jednom činu po motivima istoimene novele Prospera Merimeea“, čime je odmah istaknula da su njezin libreto i koncept bliski književnom, a ne opernom djelu (nikakva Micaela ne unosi pomutnju). Masovne scene radnica i vojnika prepune su temperamentnih pokreta koji odišu žudnjom jer se radi o lijepim, neobuzdanim mladim ženama i muškarcima koji im vrlo teško odoljevaju. Iako krhka i nimalo vizualno nalik na temperamentnu „divljakušu“ Carmen, Jelena Lečić vrlo precizno oslikava ženu kojoj je najvažnije da je nitko ne prisiljava ni na što: bira muškarca s kojim će ljubovati koliko i kada ona hoće, ismijava  društvena pravila i krši zakon - ništa nije zabranjeno ili nedostupno  kada si odluči ispuniti želju... prevrtljive ćudi poput planinskog vremena, kako je to naznačio Merimee.

Možda je i voljela blagog i popustljivog vojnika don Josea (Anton Bogov), ali toreador (Sergiu Moga) je njezina „krvna grupa“. Odabravši Bogova i Mogu, Turcu je ne samo promišljenom koreografijom već i fizičkim odlikama neobično slikovito prikazala njihove razlike i zapravo objasnila Carmenin izbor. Dok je ples Carmen i toreadora prepun strasti (Lečić skida haljinu i pleše samo u trikou kako bi se podcrtao dojam nesputanosti i tjelesnosti – kostimi Michal Negrin i Vesna Novitovič), duet Carmen i don Josea je pomalo bojažljiv, budući da je ona dominantna i – okrutna.  Carmen želi podčiniti sve oko sebe, njezina ženskost je animalna, njezine želje kratkotrajne i burne – nešto čemu su svi dorasli: vojnici, njezine tvorničke kolegice, ratoborna Fernanda (Branka Popvici), nasilni Zuniga (Vadim Kurgajev) i strastveni toreador- svi osim tankoćutnog don Josea. Jedini način da je zadrži uz sebe jest njezno ubojstvo- scena kada ju mrtvu prekriva ružama naglašeno je dirljiva.

Vrlo su zanimljivi scenografija (Dinka Jeričević) i oblikovanje svjetla (Aleksandar Čavlek)- svjetlom se sjajno prikazuju tvorničke hale, dok su četiri stola istovremeno podij na kojem su masovne plesne scene, zatvor za Carmen i mogućnost da se za trenutak zapita o svojim postupcima. Naime, površine stolova su obojane žarkim crvenilom koje prikazuju preuveličane ruže ili možda srce, dok su s unutarnje strane sferne uglačane plohe( obrubljene žaruljama) u kojima se Carmen ogleda i vidi svoj iskrivljeni lik, čime se metaforično naznačuje  njezina nenamjerna zloća. Jer, Carmen nije zla nego samo zaigrana i prevrtljiva, budući da njoj ništa nije dovoljno važno da bi se oko toga brinula. Izvanredna ravnoteža između masovnih scena i dueta daju ovom baletu rastuću tenziju istinskog dramskog zbivanja.

Iako se baletna večer zove „Faun-Carmen-Bolero“, treći dio u koreografiji  švedskog  plesača i koreografa Johana Ingera (1967.)  zove se „Walking Mad“ jer je Ravelovom glavnom dijelu dodana intimni duet na Paertovu glazbu. Koreografija je, za razliku od često viđenih primjera gdje se glasnoćom glazbe povećava broj plesača, zamišljena za devet plesača: Blue, Red i Brown su Olesja Hartmann Marin, Asami Nakashima i Tijuana Križman Hudernik, dok muškarce plešu Gaj Žmavc, Matjaž Marin, Sytze Jan Luske, Filip Jurič, Yuya Omaki i Mircea Golescu.

Koreograf Inger ujedno je kreirao  kostime i scenu, pa je na sredini pozornice dugački zid s vratima, omogućujući plesačima da jure oko njega, penju se i skaču , polože ga na pod i koriste kao podij ili pak kao ugaono sklonište. Kako se „Bolero“ razvija, tako se i pleasči „otvaraju“, brži su i odlučniji u svojim namjerama, kojima vjerojatno ne znaju cilj:  čini nam se da gledamo erotičnu trku, da bismo i čas kasnije prisustvovali proslavi s crvenim papirnatim kapama, nakon čega se, u glazbenoj stanci, dvoje ljudi pokušaju „dogovoriti“ kroz izuzetno zahtjevnu koreografiju... Ingerova koreografija je toliko puna, nabijena  i pokretljiva, da se ne usudite trepnuti kako ne biste nešto propustili!

Već sam se i na ranijim baletima, ali posebice sada u potpunosti uvjerila, da je mariborski balet izuzetan i da su njegovi članovi u stanju otplesati sve čega se koreografi dosjete – koreografi znaju, a ovi mogu! Valja svakako dodati izvrstan glazbeni doprinos Simfonijskog orkestra SNG Maribor pod ravnanjem Simona Robinsona ovoj uzbudljivoj baletnoj večeri.