ZKM: "ČRNA MATI ZEMLA"
Međimurje, kak si lepo zeleno...
Iako su dramaturg i redateljica napravili dobar posao te da su glumci dali sve od sebe, predstava 'Črna mati zemla', Zagrebačkog kazališta mladih, nije me niti približno uzdrmala koliko sam očekivala - emocije su ostale na pozornici, lijepo i uredno posložene, meni posve nedostupne
Objavljeno: 23.5.2017. 21:54:36
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Črna mati zemla" / zekaem.hr

Kristian Novak (1979.) i njegov roman „Črna mati zemla“ (2013., „Algoritam“, Zagreb) od samih početaka stasavaju u svojevrsnoj dvojnosti. Iako je to bio Novakov drugi roman (prvi je bio „Obješeni“, 2005.,“Insula“, Čakovec), uporno se govorilo o sasvim novom imenu u hrvatskoj književnosti (onaj prvi valjda nitko nije niti pročitao, a djelovalo je uzbudljivije govoriti o prvom, pa uspješnom!). Budući da je radnja romana smještena u Međimurju, naslov je ispisan na  kajkavštini, što je podrazumijevalo da je i roman u dijalektu, dakle naporan. Naime, sve što zahtjeva angažman proglašava se napornim... No, roman je napisan na standardnom hrvatskom jeziku,  a dijalozi su, logično, zapisani u međimurskom dijalektu, što je ipak manji dio teksta.

Samo Međimurje, područje ljupkih krajolika, ubavih gradića i dobrostojećih žitelja nosi stigmu relativno velikog broja samoubojstava ( nema veze što se Mađari zbilja zdušno ubijaju; statistika varira, ali fama volat), što je priličan paradoks (navodno su ravničari jako skloni depresiji pa umjesto preko ovozemaljske Mure ili Drave , prelaze preko granične rijeke Stiks). Uz to, prisjetimo se međimurskih tradicionalnih napjeva - prekrasni, glazbeno jako komplicirani i beskrajno tužni (usprkos obavijesti da je Međimurje lepo zeleno, suza suzu stiže - „človek bi se mam vubil“).

No, vratimo se romanu koji je Novaka uvrstio u grupu autora koje se "mora čitati", dok je on sam uporno zahvaljivao uredničkim zahvatima Krune Lokotara. Strukturom, sadržajem, stilom, jezikom, emotivnom nabijenošću te samim ponašanjem pristojnog i pametnog autora Kristiana Novaka, „Črna mati zemla“ postala je nedvojbeni hit i bilo je pitanje vremena kada će ga netko pretvoriti u predložak za kazališnu predstavu ili filmsku ekranizaciju (obilje zbivanja bilo bi dovoljno i za televizijsku seriju).

Premijera predstave „Črna mati zemla“ u dramatizaciji Tomislava Zajeca (1972.) i režiji Dore Ruždjak Podolski (1971.) bila je u Zagrebačkom kazalištu mladih zakazana za, opet mala dvojnost, 1. 4. 2017., na  takozvani Dan šale (osvrt se odnosi na reprizu dan kasnije). Dramatizirajući roman, Zajec je zadržao izvorni međimurski govor pa se događalo da razgovori na pozornici publici nisu uvijek bili razumljivi, ne samo zbog rječnika nego i zbog izgovora. Ovdje treba izdvojiti besprijekoran govor (kao i glumu) sjajne Doris Šarić Kukuljica u ulozi Matijine majke.

Glavni se lik Matija Dolenčec (Adrian Pezdirc), kao odrasli muškarac u trenutku spisateljske i ljubavne krize, prisjeća svojeg djetinjstva u malom međimurskom selu u kojem su zaredala samoubojstva. Prvi Matijin mrtvac bio je njegov vlastiti otac koji je preminuo u tuđini i za čiju smrt Matija krivi sebe jer je tati  rekao neke ružne riječi pa se tata naljutio i otišao (umro)... Kada kasnije njegovi sumještani počinju umirati vješanjem, utapanjem ili rezanjem vena, Matija se nastavlja okrivljavati jer je nekoga od njih mrzio ili mu rekao nešto ružno. Takav odnos prema okolini odvodi malog dječaka u izolaciju i depresiju, a kako nikome ne govori o svojem osjećaju krivnje, teško mu se može  pomoći.

Osim te komponente osobnog Matijinog proživljavanja, u konstrukciju romana su uključeni njegov obiteljski život (vjerojatno temeljen na autobiografiji), seoski život te međimurski narodni običaji i  mitologija. Ta šarolikost ambijenta i bogatstvo događanja daju romanu sjajnu kulisu za propitivanje emotivnih stanja glavnih likova.  Jer uz Matiju, ključni lik je njegov prijatelj Franjo (Dado Ćosić), jedini s kojim se istinski druži, ali kojeg „zataji“ kako bi stekao simpatije svojih razrednih kolega. Kada se mali Franjo utopi (kako bi izbjegao spolna zlostavljanja nogometnog trenera Mladena, Danijel Ljuboja), Matija zaključuje da je opet kriv jer je izdao prijatelja.

Zajec je vrlo predano i pažljivo unosio u tekst predstave brojne elemente koji su oblikovali život malog Matije u sredini koja ga guši i kojoj  se odupire izmišljenim Heštom i Pujtom (Pjer Meničanin i Milica Manojlović koji također glume liječnike čiji je izvještaj o samoubojstvima uvod u predstavu), da za praćenje zbivanja nije nužno poznavati roman. Izvrsnim scenografskim zahvatima (posebice močvarni šaš kao simbol rijeke, ali i mjesta ključnih događaja) Stefano Katunar je oblikovao razne lokacije, dajući mogućnost premještanja zbivanja bez dodanih intervencija. Vizualizaciji predstave pridružili su se kostimografkinja Doris Kristić i oblikovatelj rasvjete Aleksandar Čavlek, a posebno učinkovit element tijekom cijele predstave je glazbeni komentar skladatelja i violončelista Stanka Kovačića stalno prisutnog na sceni.

Na pozornici se naizmjence pojavljuju scene iz Matijinog obiteljskog i  školskog života, prikazuju se seljani i njihove aktivnosti, susrećemo se s mitološkim vodenim vilama i pokladama, čime se prikazuju sve razine života promatrane sredine. S Matijom osim mame, u seoskom kućanstvu žive baka i sestra (Urša Raukar, Nataša Dorčić), dok mu je u Zagrebu, kao odraslom važna djevojka Dina (Mia Biondić), koja je pokrenula cijelu ispovijest banalnim pitanjem: što je to bilo tako strašno da izmišlja stvari vezane uz djetinjstvo?

Osim navedenih glumaca, svi ostali graju po nekoliko uloga uvjerljivo prelazeći iz lika u lik: Dora Polić Vitez, Suzana Nikolić, Barbara Prpić, Nadežda Perišić Radović, Damir Šaban, Zoran Čubrilo, Jasmin Telalović i Mateo Videk (malog Matiju ne poznajem) vješto  stvarajući životni mozaik, dok je  redateljica Dora Ruždjak Podolski uložila zbilja jako puno truda u promišljanju sitaucija i oragniziranju željenog učinka (scenski pokret Petra Hrašćanec).

I da ostanem na tragu početne dvojnosti: koliko god sam svjesna da su dramaturg i redateljica napravili dobar posao te da su glumci dali sve od sebe, predstava „Črna mati zemla“ nije me niti približno „uzdrmala“ koliko sam očekivala. Emocije su ostale na pozornici, lijepo i uredno posložene, meni posve nedostupne, kao da sam „vodena deklica“ nesklona ljudskoj patnji.