HNK: "IVANOV"
Groteskni tulum i dugotrajni mamurluk
Veliki litvanski redatelj Eimuntas Nekrošius ponudio nam je u predstavi "Ivanov", u zagrebačkom HNK-u, vrlo zanimljiv koncept i duhovit pomak koji su se putem raspali, ali na krilima kojih je većina glumaca stvorila uspješne i efektno groteskne uloge
Objavljeno: 7.6.2017. 1:58:02
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
"Ivanov" / hnk.hr

Veliki redatelji i kad nisu u formi  - veliki su. Njihova veličina u slabijim se predstavama uvlači u ideju, koncept, pristup glumcu, pokoju bravuru, odlično redateljsko rješenje... da skratimo, nisu sve njihove režije grandiozne, ali svaka u sebi sadrži pokoje zrno veličine. A sa zrnima znamo kako ide - možemo ih zanemariti ili pustiti da se u nama pretvore u bogate plodove.

Eimuntas Nekrošius veliki je litvanski redatelj koji obožava postavljati velike komade ruskih klasika, Shakespearea i prijatelja, a u svojim predstavama ne gleda na sat, već realno vrijeme često dodatno razvuče na sceni, omatajući ga glazbom, preplićući plesnim pokretom. Tako kažu njegova biografija i dosadašnji rad, no što na sve to kaže predstava "Ivanov" koju je postavio u zagrebačkom HNK-u? U "Ivanovu" Nekrošius se vratio autoru s kojim se uspješno družio, Čehovu, no, riješimo to odmah, ovaj put nije napravio remek-djelo. Ali zato je zanimljivu i slojevitu predstavu koja u tri i pol sata trajanja skriva broja zna redateljske mudrosti - od same ideje do pristupa glumcima i likovima. Pa krenimo od početka.

Čehovljevi su komadi svakom kazalištarcu i kazališnom gledatelju obavezna lektira. Samim time poznati su im početak, sredina i kraj, likovi i njihov razvoj. Barem tako želimo vjerovati. Nekrošius je siguran u to te je predstavu postavio kroz koncept "otvorene knjige". Naime, ako smo upoznati s Čehovljevom dramom, upoznati smo i sa sudbinom njenih likova - emocionalnim i svim drugim stanjima na kraju balade. Samim time likovi u predstavi nisu krenuli iz nulte točke, već iz završne, odnosno njihova nulta emocionalna, karakterna i događajna točka u predstavi naslonjena je na završnu u komadu. Jedina iznimka bio je sam Ivanov, koji je već u startu odustao od borbe te je oblikovan kroz distancu, ironiju i poništenu emociju. Pojačanu startnu poziciju ostali su likovi glasom, mimikom, gestom i (plesnim) pokretom duplirali tijekom radnje, čime nisu stvorili duplu emociju, kako bismo očekivali, već svijet groteske u kojemu je emocija poništena. Na taj se način našavši na istoj poziciji s naslovnim antijunakom Ivanovom, postavši, baš kao on, svojevrsni antijunaci. I sve to na sceni koju je Marius Nekrošius oblikovao poput gledališta, izjednačivši ih s gledateljima, odnosno nama svima. Da skratimo, svi smo mi antijunaci u vremenu i svijetu (auto)destruktivnom i (auto)degradacijskom.

U nedostatku trailera "Ivanova", pogledajte par kadrova iz Nekrošiusovog "Hamleta"

Takav, vrlo zanimljiv, ključ čitanja u prvom nam je dijelu predstave priuštio cijeli niz vrlo duhovitih trenutaka i nekoliko odličnih glumačkih rola. Gotovo školski primjer koncepta na svojoj je ulozi demonstrirala Ksenija Marinković, repliku u kojoj Avdotju pred kraj komada nazivaju "neshvatljivom svrakom", prelivši u (tjelesni) karakter, pretvorivši je u gegajuću svraku. To doslovno realiziranje metafora odlično je koristila i Lana Barić kao Ana Petrovna, pretvarajući se u doslovni Ivanovljev uteg te se izjednačujući s biljkom koju je držala u rukama. Ujedno, na efektan i ekspresivan način prikazala je unutarnje borbe, prkos, inat i ljutnju bolesne Ane, progovarajući mimikom, gestom, plesnim pokretom živog duha u tijelu koje se gasi.

Uživancija je bila promatrati Dragana Despota kao izuzetno duhovitog grofa Šabeljskog i Gorana Grgića kao do groteske dovedenog pijanca Lebedjeva, posebice u zajedničkim scenama. Alma Prica odlično je prikazala škrtost Zinaide Savišne, a Nina Violić je Babakinu pretvorila u izuzetno duhovitu karikaturu. Luka Dragić na mjestima je bio pretjeran Lvov, Slavko Juraga kontrolirano dosadan Kosih, Dušan Bućan nešto slabiji Borkin (što je posebice bilo uočljivo u sceni s Grgićem i Despotom), Ivan Glowatzky zgodno karikaturalno smušen Gavrila, Silvio Vovk razmetni gost, a Jadranka Đokić i Olga Pakalović vrckave gošće. Franjo Kuhar svojom je prolaznošću u komad usijecao nemir izgubljene današnjice. Samog Ivanova Bojan Navojec od početka je oblikovao s pojačanom distancom i ironijom ukazujući da je svjestan svog neizbježnog kraja. To je posebno dobro funkcioniralo u prvom dijelu kao kontra pojačanom izrazu ostalih likova, no u drugom su krenuli problemi i po Navojca i po predstavu. 

Predstava se u drugom dijelu odmaknula od groteske, dobrim se dijelom raspavši te djelujući poput mamurluka nakon dobrog tuluma. Ključne točke prvenstveno ritmičkog pada bile su scena Ivanovljeva monologa, koji je Navojec oblikovao pretjerano ravnim i tromim, nakon čega je uslijedila scena Ivanova i Lvova u kojoj je Luka Dragić pretjerao s izrazom, da bi se na to nadovezala scena Ivanova i Saše, jedna od kulminativnih scena u komadu, a koju Navojec i vrlo slaba Luca Anić nisu uspjeli stvoriti takvom. Nakon te tri scene sve je prošlo u iščekivanju kraja koji nikako da stigne.

Dotaknimo se još malo Luce Anić. Ta mlada glumica zaredala je nekoliko važnih uloga, između ostaloga i u Tri zime, no pokazala je vrlo malo do ništa. Štoviše, osjeća se kako nema snage te se muči čak i na razini glasa prijeći rampu. U dužim replikama pada, njene pojačane emocije ne djeluju groteskno, već forsirano, napadno i umjetno, umjetan joj je i izgovor, a takva je bila i djevojčica Lucija Kos u "Tri zime", koju je oblikovala naglašeno infantilnim glasićem (trebalo nam je neko vrijeme da shvatimo da to nije šala, već njena ideja djevojčice). Anić nije jedina slaba karika mladosti HNK (tu je glumački jako tanka Mada Peršić) koja dobiva nezasluženo velik prostor u predstavama. Nažalost, jer scene u kojima se pojavljuju te "mlade nade" ne priliče zagrebačkom HNK-u.

Vratimo se mi predstavi. Za razliku od ostalih Nekrošiusovih predstava, glazba, odnosno zvuk (Tauras Čižas), u ovoj nema veliku važnost, no prisutna je u pozadini iz koje ukazuje na prolaznost vremena, dok svi oni i mi stojimo i tonemo, tapkajući na mjestu. Kostimografkinja Nadežda Gultiajeva našla je sredinu između klasičnog ruha i groteske, dozirano razigravši ženske kostime. Zaključno, Eimuntas Nekrošius nam je u predstavi "Ivanov" ponudio vrlo zanimljiv koncept i duhovit pomak koji su se putem raspali, ali na krilima kojih je većina glumaca stvorila uspješne i efektno groteskne uloge.