HNK OSIJEK: "BAJADERA"
Glasno i nejasno
Operetu 'Bajadera', postavljenu u osječkom HNK-u, karakteriziraju pretjerana razmahanost orkestra, slabašne izvedbe i razvučenost cjeline
Objavljeno: 5.7.2017. 0:19:07
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Bajadera" / hnk-osijek.hr

Posljednje premijerno scensko uprizorenje u ovoj kazališnoj sezoni Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku bila je opereta mađarskog skladatelja Emmericha Kalmana (1882.-1953.) “Bajadera“ (26.5.2017.). Silno sam se radovala putujući prema Osijeku jer „Bajaderu“ nisam do sada nikada slušala, jer sam bila uvjerena da će osječka predstava biti odlična i jer je moje iskustvo sa nedavanom zagrebačkom izvedbom Kalmanove operete „Kneginja čardaša“ bilo negativno.

Prema informacijama u kazališnoj knjižici proizlazi da je ova ljubavna priča između indijskog princa Rađamija iz Lahorea i jogunaste pariške primadone Odette (koja glumi  naslovnu ulogu u predstavi „Bajadera“) bila izuzetno popularna, ali je vremenom zaboravljena. Kronološki nastala (1921.) između, danas još jako popularnih „Kneginje čardaša“ (1915.) i „Grofice Marice“ (1924.), „Bajadera“ se razlikuje u odabiru glazbenih motiva jer se Kalman od mađarskih i ciganskih napjeva okrenuo „egzotici“ kako bi dočarao Indiju.

Taj se pariško-indijski „štih“ uočava i u scenografiji (Nenad Glavan), mada mi je prilično neobično da bi princ, koji je sultan, imao u svojim odajama boga Ganeša (omiljenog boga u hinduizmu), no prepustimo mašti na volju. Iako potencijalno lijepi kostimi (Marko Mitanovski), tek uz pojedine izuzetke, nekako „šlampavo“ odijevaju izvođače. A oni su, pak, posebna „štorija“! Zbog preglasnog orkestra (Filip Pavišić) pjevače se jedva čulo (osim kada su govorili, bez glazbe, ali onda se čula i šaptačica!) pa smo uz slutnju o čemu pjevaju, sve saznavali čitajući natpise (da, da - otpjevane, nerazumljive, rečenice na hrvatskom jeziku čitali smo s natpisa – takozvana audiovizaulna metoda).

Nakon predstave krivnja na nerazumljivost pjesama bačena je na nedostatak „bubica“, a ne pretjeranu razmahanost orkestra (što je krivnja isključivo dirigenta). Inzistiranje na malim ličnim mikorofonima (bubicama) u malim prostorima (primjerice zagrebačko kazlište „Komedija“, također) jest zaista pretjerano - desetljećima su se u tim istim prostorima slušale operete... pa nisu ljudi nekada imali veće uši ili bolji sluh.

Niti ono što sam čula (i vidjela)  nije me baš oduševilo... da citiram mog dragog kolegu i velikog znalca Davora Schopfa : "A operetni protagonisti moraju imati sve – od nosiva glasa za pjevanje i govor do pokretnosti i plesnosti, i šarma koji će sve prožeti“ („Vijenac“, broj 607, 8.6.2017.) Slutite, dakako, da gotovo ništa od toga nisu imali: niti tromi Marko Fortunato kao princ Rađami (hoćemo Dorotića, hoćemo Dorotića), niti ukočena Dušica Bijelić kao Odette, kao niti  neočekivano nezanimljivi Robert Adamček (markiz Napoleon) i Ivana Medić (Marietta).

Paradoksalno proizlazi da su najprihvatljiviji bili oni čije uloge nisu tražile pjevanje – energični Ivan Ćaćić  i „u do bola neudobno odijelo zarobljen“ Aljoša Čepl. Redatelj Nenad Glavan razvukao je trajanje predstave na gotovo četiri sata, a nedostatak živahnosti nisu narušili niti plesni ulomci (Almira Osmanović).

Kada sam po završetku predstave oko ponoći, sumnjajući u vlastite dojmove,  zapitala susjedu sa svoje desne strane kako joj se svidjela predstava, gospođa je odgovorila :“Ne baš“. Izraz lica bio je u skladu s izrečenim, ali još rječitiji.