Prva premijera sezone 2017./2018. u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella bila je hrvatska praizvedba (22.9.2017.) predstave „Ponovno ujedinjenje dviju Koreja“ francuskog dramatičara Joela Pommerata (1963.) u prijevodu Vande Mikšić, dramaturškoj obradi Željke Udovičić Pleština i režiji Paola Magellia (osvrt na izvedbu 25.9.2017.).
Sastavljen od niza kratkih priča temeljenih na najraznovrsnijim ljubavnim odnosima, ovaj dramski mozaik propituje što je ljubav, kako ju prepoznajemo, kakve su posljedice nedostatka ljubavi i napokon, postoji li ona doista ili je „koncept“ odnosno „izmišljotina“, kako promišljaju pojedini likovi. Iako neke priče odišu humornošću, temeljni ton je ipak određen tugom: prekid odnosa svećenika s prostitutkom (odlični Ranko Zidarić i Jelena Miholjević), posjet supruga ženi oboljeloj od Alzheimera (sjajni i potresni Janko Rakoš i Jelena Miholjević) i njegov opis kako su se nekada voljeli („kao da su Sjeverna i Južna Koreja otvorile granice i ponovo se ujedinile“), priznanje muškarca uoči sklapanja braka da je ljubovao sa svim ženama u mladenkinoj obitelji (odličan Enes Vejzović i nadahnute Petra Svrtan, Nataša Janjić, Ksenija Pajić, Barbara Nola i Jelena Miholjević) ili nesporazum između nastavnika i roditelja o pojmu ljubavi prema sinu/učeniku (uvjerljivi Igor Kovač).
Izdvojila sam tek neke od dvadesetak prikazanih epizoda, u kojima mi se Pommeratova ideja čini nekako najbolje tekstualno i izvedbeno iskristalizirana - o tome što je doista ljubav i kako je razne osobe doživljavaju. Pretposljednja epizoda predstave pripala je mladoj i darovitoj glumici odlične scenske pojave i izvrsne dikcije Teni Nemet Brankov, ali nisam sigurna koliko je nužno bilo njezino razgolićavanje, kao niti razlozi za sapunanje Vejzovićeva penisa ili paradiranje glumica u donjem rublju (Marita Ćopo). A svekoliko kričanje na rubu histerije doista, po mojem mišljenju, ne pridonosi niti razumijevanju teksta niti podcrtavanju međuljudskih odnosa. Scenograf Lorenzo Banci sigurno ima svoje razloge zašto je pod pozornice prekrio crvenkastom masom (koja se lijepila za polugole glumce/ice), ali funkcija vertikalno pokretnog stola i jednostavnih stolica sasvim je očigledna.
Početna scena je asocijacija na Kristovu posljednju večeru (Igor Kovač s dugačkom perkom i likovno stereotipnim haljama) s ironijskim odmakom jer nakon riječi „Fiat lux“ nastupa potpuni mrak, dok u završnici agresivni Krist demantira svoju atribuciju ljubavi. Nejasna mi je svrha uvođenja Kristova lika, kao što mi je nejasna stalna verbalna živčanost u manje više svim scenama, odabir odjeće u kojoj skoro svi izgledaju grozno (duhovite su „tigraste“ tange na svećeniku) i zašto glumci sviraju (odlična glazba Ljupča Konstantinova) - zato što znaju ili zato što njihova glazbala nešto simboliziraju ili zato da se ne angažiraju glazbenici? Uglavnom, nakon predstave sam izašla skršena, ne zato što nemam kondicije (2 sata i 20 minuta) nego zato što je predstava vrvjela napornim zahvatima.