Pedeseta izvedba predstave nezavisnog kazališta za naše je prostore prilično velika brojka te razlog za slavlje. Tu lijepu brojku uhvatila je u nedjelju, 1. listopada predstava "U agoniji", nastala u koprodukciji PUK - Putujućeg kazališta i Scene Ribnjak, a kako smo propustili napisati nešto o njoj prethodnih 49 izvedbi, red je da kažemo nešto o okrugloj.
Krležini komadi danas na sceni mogu biti grandiozne ansambl-predstave, pogođeni ili promašeni autorski koncepti, višesatne sage... ili komorne predstave svedene na Krležinu riječ i glumca. Ma koliko mi voljeli (uspjele) koncepte i nova čitanja, komorno druženje s Krležom, ako je uspješno provedeno, predstavlja poseban gušt, a tako je bilo i s predstavom "U agoniji". Projekt u kojem glumački trio Nela Kocsis, Ozren Grabarić i Darko Stazić potpisuje i režiju i koncept, čime u startu isključuju vanjsko redateljsko oko i rukopis, od početka se usmjerava na što tješnju vezu između teksta i njegovog scenskog života. Tom zbliženom odnosu autori su dodali i trećeg osnovnog člana komunikacije - publiku, smjestivši je s dvije strane uske i (u matičnom kazalištu) niske scene.
U intimi u kojoj su kazališne rampe maksimalno minorizirane, Kocsis, Grabarić i Stazić rasprostrli su pred nas izuzetno uvjerljivo i zavodljivo scensko oživljavanje Krležinih vječno živih i izazovnih rečeničnih nizova, niti u jednom trenutku ne dopustivši autoru da zavlada njima. Štoviše, u potpunosti su preuzeli stvar u svoje ruke, scenskom lakoćom noseći tekst, gradirajući ga te na njegovim krilima uzdižući vlastite likove i igru.
U drami o kojoj je sve već rečeno i napisano glumački trio naglasak je stavio na odnose među likovima, u žarište tih međuljudskih šamaranja i ranjavanja stavivši Lauru Lenbachovu (Nela Kocsis). S jedne Laurine strane, one u nestajanju, našao se barun Lenbach (Darko Stazić), čovjek u rasapu koji je (iz)gubio konce braka i sebe samoga te u vlastitoj propasti ne živi za sutra, već za prvu sljedeću rakiju i okladu. S druge strane našla se svojevrsna Lenbachova opreka dr. Ivan pl. Križovec (Ozren Grabarić) koji je u životnom uzlazu i stalnom uspinjanju, čovjek ugledne karijere, otmjenih i finih manira, Laurina ljubavna sadašnjost s mišlju na budućnost.
Iako bitno različiti, Lenbacha i Križovca povezuje jedna zajednička osobina - stalnost. Iako nema puno zajedničkih veza s raspadom, (Stazićev) Lenbach ih je uspio zbližiti, oblikujući vlastiti rasap kao konstantu. On korača svom neminovnom kraju čvrsto i odlučno, ne mijenjajući poziciju niti čuvajući skrivenog asa u rukavu. S druge strane, Križovec točno zna što hoće i kamo ide te ga tuđa emocija neće skrenuti s tog puta. Između tih dviju oprečnih stupova našla se Laura, lelujava, udarana i šamarana prvo barunovim dugovima, pijanstvom i pijanim ludilima, kasnije Križovčevom hladnoćom, distanciranošću i skrivanjem iza emocionalnog zida. Ti udarci lome Lauru do konačnog sloma.
Darko Stazić vrlo je moćno oblikovao Lenbachovu nemoć. U dijalozima s Laurom djelovao je uvjerljivo i čvrsto, odlično izmjenjujući autoritet (iza kojega ništa ne stoji osim tradicionalne podjele uloga u obitelji) i lažnu bliskost, dok je svoje pravo stanje pokazao u susretu s Križovcem, smanjivši se i pretočivši u žicaroša bez zrna ponosa, no i dalje s prisutnom crtom nekadašnjeg frajerluka. Bio je neopisiv gušt slušati i gledati Ozrena Grabarića kako se prepliće i stapa s likom Križovca, njegovu pristojnu hladnoću i izvlačenje iz Laurina zagrljaja oblikujući gotovo opipljivim. Taj emocionalni zid odlično je na nekoliko mjesta slomio, dopustivši uzburkanoj nutrini da izbije van, na taj način prikazavši svu kompleksnost Križovčeva lika i pozicije u kojoj se našao - dok je ludo zaljubljena žena, koju je do jučer ljubio, proživljavala svoje najteže trenutke, on je bio s drugom ženom u krevetu.
Između te dvije različite, no na vlastite načine čvrste točke, našla se Laura, u kojoj je Nela Kocsis stavila naglasak na nestabilnost kao opreku muškim likovima. Njena Laura u potpunosti se prepustila emocijama da je šamaraju i ruše, tek naizgled zadržavši čvrstoću u susretu s Lenbachom, no sasvim se raspavši pred Križovcem. Lomovi su bili vrlo ekspresivni i nagli, posebice u susretu s čvrstoćom muških likova, čime je sukob na sadržajnoj razini dodatno potenciran sukobom na razini izvedbe i pristupa glumi.
Petra Kriletić scenografijom je naglasila lagano materijalno potonuće, dok je kostimografkinja Margarita Ćopo oblikovala elegantna odijela koja funkcioniraju jednako u Lembachovskom vremenu kao i danas. Zaključno, predstava "U agoniji" na najbolji mogući način je spojila velikog pisca i glumce, riječi maksimalno oživivši, izvedbu ogolivši do same riječi.