52. BORŠTNIKOV SUSRET: "ZASTRAŠUJUĆA LJEPOTA" SLOVENSKA I TALIJANSKA IZVEDBA
Plezanje je umetniško dejanje
Dvojezična izvedba predstave 'Zastrašujuća ljepota' krasan je primjer kako je kazalište živi organizam i da se svaka izvedba razlikuje od one prije – čak i onda kada je izvode isti ljudi, a kamoli kada su različiti
Objavljeno: 20.11.2017. 3:51:57
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Zastrašujuća ljepota" / Peter Uhan

Među predstavama popratnog programa (i showcasa) 52. festivala Borštnikovo srečanje (Borštnikov susret) u Mariboru, ove se godine (22.10.2017.) našla i predstava „Zastrašujuća ljepota“ u režiji dobro znanog plesača i koreografa Matjaža Fariča te koprodukciji Slovenskog stalnog gledališča Trst i Teatro Stabile del Friuli Venezia Giulia (premijera 20.4.2017.).

Slobodna interpretacija Marka Sosiča o ljubavi prema planinama, planinarenju i uzajamnoj poveznosti (ne samo doslovnoj preko planinarskog užeta) ljubitelja alpinizma inspirirana je životima (i pogibijama) tršćanskih planinara Emilia Comicia (1901.-1940.), Enza Cozzolina (1948.-1972.) i Tiziane Weiss (1952.-1978.). Predstava je osmišljena u dvije odvojene izvedbe – slovenskih i talijanskih   glumaca na materinjim jezicima u identičnoj režiji, scenografiji (Ana Rahela Klopčič) i jednakim kostimima (Sanja Grcič) te predstavlja praktički arhetipski primjer kako predstavu, prije svega, oblikuju glumci.

Planinarenje se ne zbiva na vertikalnoj nego na horizontalnoj plohi, a dvoje glumaca svojim kretanjima oponašaju uspinjanje (izvrsna i uvjerljiva koreografija). Na plohi iza njih smjenjuju se prizori planina (video projekcije i izbor glazbe Matjaž Farič), dok treći protagonist regulira uže, odnosno opisuje uvjete u kojima se planinari nalaze. U slovenskoj verziji nastupaju Maruša Majer, Primož Forte i Tadej Pišek, dok su talijanski sudionici Lara Komar, Riccardo Maranzana i Filippo Borghi.

Iako obje izvedbe traju jednako dugo (50 minuta), talijanska je verzija dinamičnija, osjećajnija i kako je to lakonski rekla gledateljica pokraj mene: „Bolj intenzivna“. Dok smo u slovenskoj verziji u početku  s puno sućuti pratili opasnost u kojoj su se zatekli planinari, monotonost prizora iscrpila je našu empatiju. Nasuprot tome, talijanski su  glumci (u sada već poznatoj priči) puno čvršće i dinamičnije iznosili emocije svojih likova pa su nas nepovratno uvukli u vlastita proživljavanja.

Penjanje je umjetnički čin. Umjetnički čin nad zastrašujućom ljepotom“ ne mora značiti ništa nekome tko nije planinar i kome su draže ravnice i mora od gora. Međutim, svakome tko je spreman za bilo kakav izazov, motiv osvajanja visokih vrhova je simbol životnih borbi. Zato dvojezična izvedba predstave „Zastrašujuća ljepota“ nije samo hommage tršćanskim planinarima, već  krasan primjer kako je kazalište živi organizam i da se svaka izvedba razlikuje od one prije – čak i onda  kada je izvode  isti ljudi, a kamoli kada su različiti.