HNK ZAGREB: "TKO PJEVA ZLO NE MISLI"
Odmak od filma, ali pomak prema čemu?
Kazališna priča o zagrebačkim purgerima između dva svjetska rata, u doba kada se puno pjevalo i uživalo u malim stvarima, svakako je odličan repertoarni potez, ipak pitam se što nam je ova predstava doista donijela – osim što je stalno uspoređujemo s filmom
Objavljeno: 22.11.2017. 2:53:43
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Tko pjeva zlo ne misli" / hnk.hr

Film redatelja Kreše Golika (1922.-1996.) pod nazivom „Tko pjeva zlo ne misli“ (1970.) temeljen na noveli Vjekoslava Majera (1900.-1975.) „Iz dnevnika malog Perice“ (1935.) svojom je pripovjedačkom i vizualnom snagom postao nezaobilazni prikaz „purgerskog“ života između dva svjetska rata.

Sama novela prati život u jednostavnoj zagrebačkoj tročlanoj obitelji koja se sastoji od oca koji si nakon posla voli popiti i raspravljati o „važnim“ stvarima u gostionici kod Šnidaršića (Žnidaršića), majke koja je domaćica sklona romantičnim maštarijama i malog sina Perice koji prije spavanja zapisuje dnevna događanja od 6. svibnja do 12. svibnja 1935. Svakodnevna gošća pri ručku je mamina sestra usidjelica, teta Mina i povremeni pridruženi član obitelji gospodin Fulir (ime mu ukazuje na sklonosti izmišljanju i udvaranju). Pripovjedni ton odgovara takozvanim dječjim ustima, što cijeloj priči daje autentičnost i humoristički ton.

Golik je, koristeći prednosti vizulanog medija, dodao neka tada popularna mjesta poput Samobora, maksimirskog parka i starog kupališta na Savi, unio zaplet oko upoznavanja Fulira i obitelji Šafranek (u noveli imamo samo određenje mama i tata, što je logično jer dijete ne doživljava obitelj kroz prezime), izvanredno duhovitu scenu Franjine „osvete“ odlaskom peglarici Marijani, ironično pomirenje Franje i Fulira  preko braka s Minom i slično. Ono što je najupečatljivije u Golikovom filmu jest autentična atmosfera u kojoj se likovi kreću, odlično pogođeni karakteri i obilje pjesama, što u današnje vrijeme djeluje pretjerano, ali kako su se ljudi nekada puno družili na izletima i po gostionicama, doista su stalno pjevali. Film je snimljen u dvorištu na gornjogradskoj adresi Basaričekova 11, a famozni Žnidaršić je u susjednoj kući (iako Franjo prelazi cestu kako bi se „pospominjal“ o Abesiniji).

Naša je predstava hommage i filmu, i glumcima, i gradu o kojem film govori – i istodobno to nije“ napisala je u kazališnoj knjižici  intendantica HNK u Zagrebu Dubravka Vrgoč uoči   premijere predstave „Tko pjeva zlo ne misli“ (28.9.2017., osvrt na izvedbu 26.10.2017.) u režiji Renea Medvešeka i dramatizaciji Nine Bajsić. Struktura predstave prati strukturu filma s naizmjeničnim dramskim i pjevanim cjelinama i  odličnom intervencijom u vidu radio-programa. Naime, dio Peričinih dnevničkih zapisa slušamo kao radio dramu odnosno radio roman, dio pjesama je sastavnica radijskog glazbenog  programa, a putem radijskih vijesti i oglasa dočarava se vrijeme zbivanja (predstava završava zlokobnim zvukom leta aviona).

Ono što narušava tu zgodnu ideju jest nepreciznost izvedbe – svaki put kada netko u obitelji (Perica je prividan lik) upali radio, trebalo bi se upaliti zeleno svjetlo i čuti zvuk (pljesak dlanova), no to koji puta kasni ili izostane, pa nije uvijek jasno pjevaju li to oni „u radiju“ ili oni oko njega. Koliko god to bilo zgodno i šarmantno (posebice jer pjevanje prati živa glazba), vremenom postaje monotono i usporava zbivanja (ipak nas više zanimaju likovi od radijskog programa).

Scenska konstrukcija (Tanja Lacko) vrlo ekonomično obuhvaća nužna mjesta zbivanja, a logično je da je  došlo do drugačijeg rasporeda u odnosu na film (Marijana /Barbara Vicković je na najvišoj razini, a ne u prizemlju). Možda je ipak malo prejednostavan prikaz vlaka (mada je po zvukovima jasno da se radi o „Samoborčeku“) ili zajednički ručak obitelji Šafranek i tete Mine...

Gospona Fulira igra Krešimir Mikić koji ironičnim odmakom od filmskog šarmera (Relja Bašić) daje ovom liku novu dimenziju – pomalo podrugljivu i nadmoćnu u odnosu na ostale likove. On nesumnjivo udvara zamamnoj Ani (Zrinka Cvitešić), ali više kao da se radi o samodokazivanju, a manje o istinskoj opijenosti njezinom ljupkošću. Sama Cvitešić zgodnom pojavom i lijepim glasom dočarava romantičnu dušu svoje junakinje, ali joj nedostaje topline – Ana Šafranek je obična mlada žena koja se  zatekla usred ljubavnog romana...

Uvijek sam mislila da Dušan Bućan nema dovoljno prilike pokazati sve svoje glumačke sposobnosti i zato mi ga  je neobično uzbudljivo gledati kao Franju Šafraneka. Nijanse njegovih preobrazbi od uvrijeđenog do goropdanog, ali zapravo duboko nesretnog malog čovjeka koji smatra da ga je sudbina zakinula za velika djela, istovremeno je dirljivo i komično. Izvanredno mi je ugodno iznenađenje komičarska crta Ivane Boban u prikazu tete Mine – njezina sitničavost, halapljivost, proračunatost – sve  su to karakterne  odlike  koje lako mogu  odvesti na stranputicu karikature – što je Boban izvrsno izbjegla.

Mada su spomenuta četiri lika ključna, ostali likovi stvaraju potrebnu atmosferu, pa bismo mogli ipak govoriti o ansambl predstavi (Ivan Colarić, Ivan Glowatzky, Dušan Gojić, Nikša Kušelj, Dora Lipovčan, Vanja Matujec, Iva Mihalić, Vlasta Ramljak, Silvio Vovk, Mirta Zečević), a ne smijemo niti preskočiti važnu vizuanu komponentu, kostime Doris Kristić.

Kazališna priča o zagrebačkim purgerima između dva svjetska rata, u doba kada  se puno pjevalo i uživalo u malim stvarima, svakako je odličan repertoarni potez. Ipak pitam se, što nam je ova predstava doista donijela – osim što je  stalno uspoređujemo s filmom.