VI. BOBIJEVI DANI SMIJEHA: HNK VARAŽDIN, "GOSPON LOVAC"
Najte kaj zameriti
Iako su početne scene varaždinskog 'Gospona lovca' obećavale da će ispuniti sve uvjete dobrog scenskog vodvilja, vremenom je tempo sve više padao, da bi se na kraju sasvim srozao
Objavljeno: 27.11.2017. 3:19:25
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Jan Kerekeš i Hana Hegedušić u "Gosponu lovcu" / Darko Gorenak – Godar

U Zagrebu postoje dva „smiješna“ kazališna festivala – Dani satire Fadila Hadžića (kazalište „Kerempuh“) i Festival komedije – Bobijevi dani smijeha (Histrionski dom) koji su  svaki puta praćeni raspravama o tome koliko je koja od predstava satirična ili samo smiješna. Ono što je sasvim sigurno dobitak za kazališnu publiku, jest mogućnost gledanja različitih predstava, posebno onih gostujućih. Tako je u sklopu VI. Bobijevih dana smijeha (posvećeno glumcu Josipu Marottiju Bobiju,  20.10.- 29.10.2017.) gostovalo Hrvatsko narodno kazalište iz Varaždina (25.10.2017.) s vodviljom Georgesa FeydeauaGospon lovac“ (5.5. 2017.) u režiji Tomislava Pavkovića.

Oni dugopamteći sigurno se sjećaju „Teatra u gostima“ (1974. – 2004.), prvog privatnog  hrvatskog putujućeg kazališta koje je sa svojim kolegama utemeljio glumac Relja Bašić (1930 .- 2017.) i na čijem se repertoaru našao FeydeauovGospodin lovac“ u prijevodu Vladimira Gerića i adaptaciji redatelja  Božidara Violića, upravo verzija koja je uprizorena u varaždinskom kazalištu.  

Temeljna tema je bračna nevjera, odnosno takozvani odlazak u lov gospodina Pusskarskog (Robert Plemić), kako bi proveo vrijeme sa svojom ljubavnicom u hotelu koji vodi barunica Borelli (Barbara Rocco). Njegovu suprugu Melitu (Hana Hegedušić) na preljub nagovara njezin obožavatelj, mužev  prijatelj sklon pisanju pjesama Feller (Jan Kerekeš), no ona ga odbija  - osim ukoliko otkrije da je muž vara. Naravno, da to otkriva i pristaje na Fellerove nagovore te odlaze u Borelličin smještaj gdje počinju razno-razna zakučasta zbivanja po kojima su autori vodvilja poznati.

Ono što odlikuje ovaj dramski žanr jesu brojne zavrzlame i zamjene, duhovite replike i često erotske asocijacije te  dinamična izmjena scena. Početne scene varaždinske izvedbe obećavale su da će ispuniti sve gore nabrojeno, no  vremenom je tempo sve više padao, da bi se na  kraju sasvim „srozao“. 

Iako takve predstave vole baratati brojnim vratima i ormarima (stalno se netko mora negdje sakriti), ovaj put je broj komada namještaja doista pretjeran (Marta Crnobrnja), pa se nerijetko ima dojam da glumci imaju više posla s premještanjem predmeta (iako se lako može sve zamisliti) negoli sa svojim likovima (kostimi Irena Sušac). Iskustvena je istina da puno gibanja ne znači nužno dinamičnu situaciju!

Glumački najuspjeliji lik je poduzetni ljubavnik Feller (to je glumio svojedobno Bašić) u izvanrednoj interpretaciji Jana Kerkeša (1987.), koji se uspio „odhrvati“ pozivu karikature. Kao da je poslušao Gogoljev naputak: „Što će manje glumac misliti o tome  kako da nasmije i bude smiješan, to će se više otkrivati ono smiješno u danoj mu ulozi“.  Pobuđivati smijeh i istovremeno kočiti potrebu da se dopadne publici izvan konteksta uloge, istinsko je umijeće i raduje me da je to darovitom mladom Kerekešu uspjelo. Nadam se da će to postati trajna odlika njegove glume.

Osim nabrojenih glumaca u manjim se ulogama  pojavljuju Ivica Pucar, Karlo Mrkša, Darko Plovanić, Beti Lučić, Filip Eldan i Nikša Eldan.

Predstava je još „mlada“, pa se igranjem može ubrzati i pretvoriti u zabavnu  - nije to Macbeth, to je samo Feller!