RUGANTINO I PLANET ART: "ZA UMRIJET OD SMIJEHA"
Nova hrvatska turistička ponuda: raj za kraj
U predstavi „Za umrijeti od smijeha“ ima vrlo duhovitih opaski i britkih zapažanja koje je Torjanac sjajno prilagodio hrvatskim uvjetima, no energičniji režijski zahvati u tekst (rec, rec) i mizanscen (treći dio) ubrzali bi ritam i osjetno poboljšali predstavu
Objavljeno: 13.12.2017. 11:15:58
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Za umrijet od smijeha" / Promo - Kazalište Planet Art

Redatelj Mario Kovač povezao je glumce Gordanu Gadžić i Marka Torjanca u „satiričkoj fantaziji“ Christophera Duranga (1949.) naslovljenoj „Za umrijet od smijeha“, što je dovelo do zajedničke produkcije Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art i premijere (16.11.2017.) u Maloj dvorani Lisinskog, omiljenoj pozornici bezdomnih kazališta.

Durangova drama sastoji se od tri dijela: ženskog monologa (Laughing Wild), muškog monologa (Seeking Wild) i njihovog  zajedništva (Dreaming Wild), a cijelo je djelo nazvano po prvom dijelu „Divlje smiješno“ (1987.). Marko Torjanac adaptirao je tekst (posebice svoj monolog i treći dio) tako da je posegnuo za domaćim ljudima u zadanim situacijama (primjerice, umjesto američke televizijske voditeljice koja razgovara s Djetetom Isusom iz Praga, naša junakinja preuzima emisiju Željke Ogreste i razgovara sa svetom Željkom Markić) ili poznatim mjestima (Obred skladnog ispreplitanja u Maksimiru). 

Užasno mi je biti živa“ jada se naša junakinja pripovijedajući o svojim nevoljama s ljudima, posebice sa čovjekom koji joj je onemogućio pristup dućanskim policama na kojima su bile konzerve tunjevine. Iako sva očajna i izbezumljena, poziva nas da „umremo od smijeha“. Gadžić se kreće po pozornici i dvorani, ali zbog nečega njezin glas poprima iritantnu notu i cijela njezina priča postaje zamorna.

Lik Marka Torjanca također ima problema u komunikaciji s ljudima  („Da je lako s ljudima, životinje bi imale ljude, a ne ljudi životinje“) nastojeći neuspješno u njima vidjeti „dobroćudne patuljke“ što ga odvodi na terapiju pozitivnog razmišljanja. Usprkos spomenute terapije, njegove se misli bave nepravednim Božjim postupcima, brine ga politika („malo manje otkad je na 150 mg“), osobito kojekakvi visoko pozicionirani tipovi (baš mu je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u prvom redu „dobro legao“) i sa svojeg stajališta prepričava događaj kraj police s konzervama tunjevine (tako nalazimo poveznicu između ova dva monologa -  nesposobnost socijalnog  funkcioniranja).

Muški  monolog je puno duhovitiji i zabavniji od ženskog i Torjanac ga izvodi vrlo šarmantno i nadahnuto. Početak trećeg dijela je uprizorenje situacije u dućanu: njih su dvoje živčani i svadljivi, a u daljini se čuje djetetov plač. Nastavak je televizijski razgovor voditeljice koja je, ubivši Željku Ogrestu, preuzela njezinu emisiju i posprdno razgovara sa svetom  Željkom Markić (Torjanac  sa zlatnom aureolom na glavi). Godina je 2132., u Hrvatskoj živi oko dva milijuna stanovnika, a nova turistička ponuda je „Raj za kraj“, odnosno Hrvatska kao idealna zemlja za umiranje. Mada je taj dio predstave satirički najizravniji, razgovor je bez dodatnih varijacija pa postaje monoton.

U završnici se vraćamo policama s konzervama tunjevine i umjesto netrpeljivosti, njih dvoje ljubazno komuniciraju, dolaze do svojih konzervi, a u daljini se čuje dječji smijeh... Jednostavna scenografija (Zdravka Ivandija Kirigin) omogućava glumcima nesmetano kretanje, a njihova odjeća (Ana Fucijaš) ih ničime ne određuje – dvoje običnih, nesretnih ljudi.

U predstavi „Za umrijeti od smijeha“ ima vrlo duhovitih opaski i britkih zapažanja koje je Torjanac sjajno prilagodio hrvatskim uvjetima, no čini mi se da bi energičniji režijski zahvati u tekst (rec, rec) i mizanscen (treći dio) ubrzao ritam i osjetno poboljšao predstavu.