SNG MARIBOR: „LIJEVA DESNA, LIJEVA DESNA“
Predstava vrijedna putovanja
Od Žmavca preko Cluga do Ekmana raste intenzitet izvedbenog doživljaja, tako da ova baletna predstava, iako ne govori možda uvijek razumljivu priču, vrlo precizno nudi mogućnost vlastitih interpretacija. Uz, dakako, izuzetan užitak u samim izvedbama!
Objavljeno: 6.4.2018. 8:30:47
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Lijeva desna, lijeva desna" / Promo / SNG Maribor

Druga pretplatnička godina Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba i Slovenskog narodnog kazališta iz Maribora pod nazivom Europski abonoman predano „razmjenjuje“ hrvatske (dvadesetak) i slovenske (stotinjak) gledatelje prevozeći ih autobusom iz Zagreba u SNG i iz Maribora u HNK na premijerne nasove (drama, balet, opera).

Baletni triptih suvremenih koreografija pod nazivom „Lijeva desna, lijeva desna“ (2.3.2018.) trojice koreografa bio je povod novog putovanja u Maribor (10.3.2018.): „Maestro“ koreografa (i izvođača) Gaja Žmavca, „Hill Harper's Dream“ („San brdskog harfiste“) koreografa Edwarda Cluga i „Left Right Left Right“ (Lijeva desna lijeva desna) koreografa Alexandera Ekmana.

Žmavcov „Maestro“ je ovom premijerom ujedno imao praizvedbu, što pokazuje da SNG pruža mogućnost svojim mladim plesačima da se okušaju u koreografskom radu (prvi put je imao priliku prije pet godian), što je on iskoristio da osmisli suvremeni ples za 28 članova Baleta SNG na glazbu Antonina Dvoržaka. Sam početak prikazuje dirigenta (Žmavc) u nekoj vrsti pantomime (ako biste isključili glazbu, dirigiranje  „zanesenih“ dirigenata obiluje pokretima koji znaju djelovati  gotovo „plesno“), uz „potporu“ Muze (Tetiana Svetličina, ujedno kostimografkinja) i njegovog nastupa kao klavirista. Potom se otvara scena (Marko Japelj) s velikim pozadinskim notnim zapisom ispred kojeg pleše brojni ansambl odjeven u crvene i zlatne majice i hlačice izazivajući nas da u njima vidimo članove orkestra, ali i note... Skladna, razigrana i poletna izvedba odličnog ansambla nudi jednostavnu i dopadljivu plesnu igru.


"Hill Harper's Dream"

Nekadašnji plesač, a današnji izuzetno nadahnut i darovit koreograf Edward Clug već tako dugo živi i radi u Mariboru, da ga više nitko  ne doživljava „tujcem“ (Rumunjem). „San brdskog harfiste“ imao je praizvedbu u veljači 2013. u ciriškoj „Opernhaus“ (od tuda vjerojatno i naslov na engleskom jeziku), da bi sada ova zahtjevna koreografija na glazbu Milka Lazara koju na pozornici izvode dvije harfistice (Natalija Ristić Puzigača i Anja Kožuh) uz duhovitu scenografiju Marka Japelja (oponašanje snježnog proplanka sa „sedežnicom“ u završnom prizoru) i neobične kostime Lea Kulaša (sa skijama, dakako) pokazala kako se Balet SNG može upustiti u najsloženije koreografije. Plesni pokreti nude raspon od gotovo nasilnih do posve eteričnih, plesanje na „špicama“ postaje protutežom „bucama“, dugi rukavi golim nogama… Ta se dvojnost osjeća i prilikom gledanja: svjesni složenosti pokreta i težine izvedbe, istovremeno lebdimo u ozračju Lazarove glazbe.

Budući da je autor tekstova u kazališnoj knjižici Benjamin Virc tako duhovito i točno opisao predstavu „Left Right Left Right“ (praizvedba veljače 2012, Lucent Danstheater, Den Haag) švedskog koreografa Alexandera Ekmana, ja ću preuzeti sljedeći navod: „Sa svojim neobičnim smislom za humor, naglim plesno–dramaturškim preobratima, brojnim iznenađujućim elementima... pronalazi rješenja naoko nerješivih problema...“ Početni dio izvedbe pomalo nalikuje na skupno vježbanje (slet), nakon čega gledamo snimke (Tiberio Marta) njihovih nastupa po mariborskim ulicama pred (djelomično) zabezeknutim prolaznicima. Završni dio je energično hodanje po pokretnim trakama, naoko obično hodanje koje iziskuje visoku koncentraciju i koordinaciju pokreta jer i najmanja greška može dovesti do ozljede (glazba Mikael Karlsson). Upravo ta gradacija, od relativno jednostavnih skupnih vježbi, preko prikaza tih istih pokreta u  vanjskom prostoru punom nepredviđenih situacija do  zajedničke usklađenosti (međusobne i sa sportskom spravom), pokazuje kako usredotočenost skupine ljudi može djelovati na okolinu.

Od Žmavca preko Cluga do  Ekmana raste intenzitet  izvedbenog doživljaja, tako da ova baletna predstava, iako ne govori možda uvijek razumljivu priču, vrlo precizno nudi mogućnost vlastitih interpretacija. Uz, dakako, izuzetan  užitak u samim izvedbama!