HNK VARAŽDIN: "ZMIJSKO KLUPKO"
Briga me što nema ni Vlaste ni spavaće sobe...
Tekst predstave 'Zmijsko klupko' je duhovit, priča zabavna, muški glumački trio uigran i skladan, a režija funkcionalna i bez praznog hoda
Objavljeno: 23.4.2018. 2:39:00
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Zmijsko klupko" / Darko Gorenak

Komorno ludilo za četiri osobe i gmaza“ podnaslov je  apsurdne kriminalističke drame „Zmijsko klupko“ (1999.) češkog dramatičara, redatelja i glazbenika Michala Langa (1964.) koju je prevela i na Scenu Zvonimira Rogoza HNK u Varaždinu  postavila (9.3.2018.) redateljica Ksenija Krčar (osvrt na izvedbu 19.3.2018.).

Na nevelikoj podrumskoj sceni stoje ormari, tipičan namještaj sredine prošlog stoljeća u gradskim domovima (Leo Vukelić) koji su u ovom slučaju ulazi, izlazi i prolazi. Naime tri muška lika Zeba (Marinko Prga), Mali (Karlo Mrkša) i Veseli (Ivica Pucar) neprestance mijenjaju svoje statuse, pa su Zeba i Mali naizmjence prijatelji i suparnici prilikom udvarnja Vlasti (Ivana Zanjko), Veseli je policajac isljednik, ali zapravo to nije, Vlasta jest i nije računovotkinja i teroristica (a možda je i Zebina ubijena supruga) – promjena identiteta i nesigurnost identifikacije (kada je u pitanju Pirandello, svi to prešutno prihvaćaju, a kada se suvremeni autor uz tipičnu češku podsmješljivost time poigra, onda su svi kao zbunjeni – zašto?!) uz tajanstvena iščeznuća spavaće sobe i Vlaste nisu  prepreke da se prati tipični kriminalistički zaplet.

Priča ne teče pravocrtno nego pomalo cik-cak jer se zbivanja isprepliću s prepričavanjima, ali promjena svjetla i odjeće (Žarka Krpan) vrlo jasno razdvajaju događaje od prepričanih  događaja. Uz prvu razinu fizičkih zbivanja, prisutna je psihološka profilacija likova pa tako prepoznajemo seksualnu frustraciju Maloga kroz ponavljanje rečenice „djevičanstvo je okidač za šizofreniju“ (Mrkša suzdržanom mimikom vrlo uspješno pokazuje odmak od „normalnog“ ponašanja odnosno samokontrolu), strah od zmija kod Zebe potaknut je pogledom na ženinu smrt, ali zmija ima i simboliku (Prga se vrlo vješto vere po ormarima, kako bi se što više udaljio od poda, no svejedno Vlasti na dar donosi zmiju vadeći je iz rasporka), dok Veseli kao tipičan predstavnik zakona pokušava logično povezati likove i događaje (Pucar ima obilje duhovitih replika, koje izgovara tako prirodno, da tek naknadno prepoznajemo  suptilnost humora poput: „Rafinirano umorstvo, rafiniranije od šećera“ ili kada se od njega traži da sačuva tajnu, on kaže: „Grob je za mene radio stanica“). 

Nalazimo još duhovitih izraza (tako prirodno utkanih u tekst da ih uočavate samo zato što malo neobično zvuče pokraj „normalnih“ riječi) poput „prcosjeb“ ili nazdravljanje prilikom  kojeg momci umjesto „živili“ izgovaraju „ševili“. Scena s čipom preko kojeg se doziva imaginarni „pukovnik Đuro“, ali  zbog krčanja se veza teško uspostavlja, meni je zbilja bila jako smiješna. Tajanstvena Vlasta (Zanjko), pokretačica muških žudnji, djeluje bezbojno i premalo poticajno, tako da se čudimo njihovom (Zeba i Mali) angažmanu, bez obzira što su malo „pomaknuti“. 

Naoko šašava i „otkačena“ krimi priča, „Zmijsko klupko“ (šteta da u terariju na pozornici nije gmizao pravi gmaz, makar i bezopasan) zapravo se bavi krhkošću ljudski duša, njihovih sanja i težnji, kao što kaže Veseli (Pucar): „Mi svi smo same predrasude, bilo psihološke ili somatske i duhovne i preko njih sve filtriramo...Ispod svakog se krije krhka, nevina , plašljiva duša koja čezne za ljubavlju.“

Prije  početka predstave dvojbu oko duljine trajanja predstave razriješila je gledateljica pokraj mene izjavom: „Koliko traje, traje; samo da bude zanimljivo.“ Nadam se da joj se želja ispunila jer tekst je bio duhovit, priča zabavna, muški glumački trio uigran i skladan, a režija funkcionalna i bez praznog hoda. Također nije zanemariv podatak, da se ovim prijevodom povećao popis suvremenih dramskih naslova na hrvatskom jeziku.