ŽAR PTICA: „INDIJANSKA PRIČA“
Kad nestane igre
Predstava 'Indijanska priča' potvrdila je da je igra ključ kazališta za djecu – ako ona izostane, predstavi neće pomoći ni egzotična tema, raskošni kostimi ni dobar ansambl
Objavljeno: 23.4.2018. 2:48:59
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"Indijanska priča" / Mare Milin

Napomena: kritika je izvorno objavljena 15. ožujka 2018. u Vijencu, br. 627

Brojne spone privlače i vezuju djecu i kazalište, od prvih dana upućujući jedno na drugo, a ključna veza koja objedinjuje sve ostale jest igra. Djeci je ona važna i ozbiljna, vrckava i sadržajna, kroz nju upoznaju svijet oko sebe, rastu i razvijaju se. Kazalištu je igra omiljena družica u suočavanju sa životnim i društvenim krivinama, u podsmjehivanju i ljutnji, (raz)otkrivanju i prekrivanju. Dijete bez igre siromašno je i tužno, a takvo je i kazalište koje je putem izgubi. Posebice ono namijenjeno djeci. Iako predstava Indijanska priča nije u potpunosti izgubila igru, gurnula ju je u pozadinu, osiromašivši vlastiti izvedbeni veo te rastuživši sve predstavnike (vječne) djece zaljubljene u kazališni čin.

Zinka Kiseljak, autorica teksta i dramaturginja, složila je po motivima bajki sjevernoameričkih Indijanaca cjelinu koja se sastoji od nekoliko priča uokvirenih pripovjednim omotačem. Epizode variraju od prenaglašeno pripovjednih do ispunjenih akcijom, no ma koliko se trudile, ne uspijevaju u glavnom naumu – ispričati priču o ljudima kao „djeci prirode“, odnosno objasniti malenim gledateljima da „Zemlja ne pripada čovjeku, već čovjek Zemlji“. Samim time, umjesto da su ujedinjene i da rastu oko plemenite, a u današnje vrijeme i silno važne poruke, ona na kraju predstave dolazi kao patosom nabijen udar iz vedra neba. Usprkos tom problemu, tekst kroz priče nudi zanimljiv izvedbeni potencijal – od igranja teatrom u teatru, što može biti silno zabavno i privlačno, do mogućnosti poigravanja izvedbenim pristupima poput poetskog, lutkarskog, fizičkog teatra...

Nažalost, redateljica Saša Broz dobrim je dijelom utišala igru, prepustivši je uglavnom riječima. To je posebno bilo vidljivo u prvoj priči, u kojoj je vizualni sloj bio tek skica pripovjednoga sloja te neke očite stvari poput pušenja lule na vrhu brda nisu odigrane, već ispričane.

Drugi je redateljski problem gotovo potpun izostanak humora i zabavnih elemenata, bez obzira na važnost i ozbiljnost teme. Uostalom, predstava i poruke mnogo bi jače bučile u svijesti mladih gledatelja da su ih privukle duhovitim prepletanjem vanjskog sloja i priča, pokojim gegom i humornom minijaturom, pomakom u egzotiku, možda i s daškom karikature. Posebice jer je svijet Indijanaca, atraktivan vanjštinom i plemenit nutrinom, silno egzotičan i primamljiv djeci svih dobi.

Strog i pomalo hladan redateljski koncept uglavnom je podrezao krila glumcima. Ranko Zidarić bio je pomalo bezbojan plemenski mudrac i pripovjedač Iagoo, dok su ostali glumci unijeli u grupnu igru i likove mnogo energije, no nisu ih uspjeli karakterno obojiti ni začiniti. Jedini je u tomu dijelom uspio Domagoj Janković, čiji je pomak u naglašenost u oblikovanju Soba malo stršao u odnosu na ozbiljnu cjelinu, no bio je i više nego dobrodošao. Ante Krstulović odigrao je bjegunca Skakavca fizički dojmljivo, dok ga je Zoran Pribičević ustrajno lovio. Amanda Prenkaj bila je simpatična kao princeza, Petar Atanasoski u visokom ritmu i energiji tijekom cijele predstave, a Lucia Stefania Glavich Mandarić uglavnom se vrlo dobro uklopila u cjelinu.

Borna Šercar oblikovao je glazbu s prizvukom Indijanaca koji su nas donedavno uveseljavali na ulicama hrvatskih gradova, no iako je povremeno zvučala malo prvoloptaški, uglavnom je uspješno dizala energiju igre. Posebice u plesnim dijelovima, koji su bili zgodno koreografirani (Blaženka Kovač Carić), no nedovoljno čvrsto odigrani. Da su izvođači bili točniji i usklađeniji, i efekt bi bio znatno dojmljiviji. Marita Ćopo kostimografski je stvorila vrlo uvjerljive i vizualno privlačne Indijance, dok su Ana Martina Bakić i Ivana Knez scenu uglavnom ogolile (bila bi vizualna gužva da su se i one razigrale), oblikujući je od nekoliko glava nalik maskama i totemima. Iako je većina njih „oživjela“ na sceni, mogle su biti i bolje iskorištene te naglašenije sudjelovati u samoj igri. Vilim Sever svjetlima je fino popunio ogoljeni prostor.

Zaključno, predstava „Indijanska priča“ potvrdila je da je igra ključ kazališta za djecu. Ako ona izostane, predstavi neće pomoći ni egzotična tema, raskošni kostimi ni dobar ansambl.