HNK IVANA PL. ZAJCA: "VODA"
„Ti ne znaš za bijes suše...“
Predstava 'Voda' vizualno je izvrsna, glumačko-plesački korektna, a povremeno čak i više od toga, pripovjedački (lektirno) prihvatljiva, ali sveukupno jako, jako dosadna
Objavljeno: 14.5.2018. 1:15:48
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Voda" / hnk-zajc.hr

Poetična autobiografska pripovjetka hrvatskog pjesnika i prozaista Vladimira Nazora (1876.-1949.) „Voda“ (iz prvog dijela „Bračkog  ciklusa“ odnosno zbirke priča pod nazivom „Priče s otoka, iz grada i s planine“) u dramaturškoj obradi Gorana Ferčeca te koreografiji i režiji Matije Ferlina postavljena je u sklopu programa Riječkog kazališta mladih „Kamov“ (17.3.2018.) kao suradnja Hrvatske drame i Baleta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci (osvrt na izvedbu  21.4.2018.).

Priča govori o jednom  izrazito sušnom otočkom ljetu („Zamukli su čak i cvrčci...“) kada bez vode pate ljudi i životinje pa kako su bespomoćni, postaju sve bješnji i skloniji   smišljanju opačina u kojima gube svoju ljudskost... Procesija ne pomaže, provala u tuđu gusternu pokazuje da svi jednako nemaju, očekivani brod s vodom još je uvijek tako daleko! Kada brod napokon dođe, vodu valja iz njegove unutrašnjosti prebaciti cijevima, no nestrpljivost je prevelika pa se ne misli ni na koga i ni na što osim na nasušnu (doslovce) potrebu za vodom – nožićima probuše cijev koja postaje neupotrebljiva i  u konačnici ne dovodi vodu, a ogorčeni kapetan broda povlači se od tih „divljaka“.

A onda spas s neba (doslovce) – počinje kiša, kiša koja će i glavnom junaku, pripovjedaču, dječaku Vladi omogućiti odlazak u grad na školovanje jer je kiša spasila urod maslina i vinograda... Jesu li ljudi uvijek krivi zbog svojih pogrešnih procjena, zbog svoje pohlepe i nemara za one pokraj sebe, je li primitivizam nasljedan... i mora li ih nebo baš uvijek kažnjavati?! Jer, spasonosna kiša pretvara se u ubitačan grad, ledene oblutke koji satiru sve, baš sve što su marljive seljačke ruke posadile, uzgojile, očuvale – nema više ni grožđa ni maslina, nema više školovanja za maloga Vladu. Ali, njegov će otac, usprkos tuzi i zlu, odabrati svojem sinu bolju budućnost od vlastite i poslati ga u grad.

Priča o nevolji i zlu, ali i plemenitosti kao mogućem izlazu iz tog začaranog kruga, čini ovu pripovjetku emotivno snažnom i poticajnom, naglašene vizualnosti  i gotovo taktilne senzualnosti. Zato  scena Mauricija Ferlina sa svojim bijelim  „kamenim“ konturama odlično dočarava bračko „zapaljeno“ podneblje  kroz koje se kreću u crno odjeveni ljudi (Desanka Janković i Matija Ferlin) s perikama (?) i iscrtanim licima („I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze“) prenoseći svoja različita vjedra, dok  oko njih tapkaju njihova stada koza i ovaca (ovce su odlično dočarane  bijelim kožusima, crnim dugim čarapama i kratkim štapovima u rukama, čiji sitni udarci vjerno predstavljaju topot ovčjih papaka po kamenu). Pri tome se neprestance čuju cvrčci (ovaj puta nisu na čvoru crne smrče) čije se glasanje postiže jednostavnim zveckanjem (mada se u tekstu strahota suše dodatno opisuje apsolutnom tišinom), uz sporu i laganu glazbu (Marinada). 

Za razna pojašnjenja služi narator (snimljeni glas Aleksandra Cvjetkovića), umjesto da se situacije uprizore (Nazor je vrlo precizan i slikovit u svojim naznakama) pa se na pozornici, bez ozbiljnih redateljskih intervencija redaju prizori, manje više koreografirani. Mali Vlado (Jelena Lopatić) i njegovi roditelji (Dean Krivačić i Marija Tadić) središte su zbivanja, a sve su epizode u „službi“ njihovog autoriteta: poremećena Livija (Aleksandra Stojaković Olenjuk), nevaljali dječak Košće (Jasmin Mekić), Vito odnosno kapetan (odličan Denis Brižić), te ostali (Anastazija Balaž, Nikola Nedić i Edi Ćelić) kao i sedam  plesača (posebno nadahnutih u prikazu ovaca).

Dakle, vizualno izvrsno (scena koja prikazuje kamenjar i kućicu Vladine obitelji), glumačko-plesački korektno (povremeno čak i više od toga), pripovjedački (lektirno) prihvatljivo, ali sveukupno jako, jako dosadno... Zašto se ova fina, pametna i osjećajna pripovjetka svojim uprizorenjm pretvorila u svojevrsnu gledateljsku tlaku (a završnica s pokazivanjem Nazorove fotografije je doista diletantski potez) jako mi je teško reći – imala je predispoziciju da bude elegantna i čvrsta predstava, jasne estetike i poruke. Je li umjesto glasovne informacije trebalo odigrati (otplesati) emocije i duševna stanja, je li bilo nužno baš svaku napisanu epizodu staviti na scenu (manje je više, dakle duljina predstave ne bi trebala biti regulativ), jesu li likovi morali tako „učiteljskim načinom“ govoriti svoje replike (jest lektira, ali opet),  jesam li možda ja živčana i neosjetljiva...? Jer Nazorova  priča „Voda“ bila mi je vrlo upečatljiva, dok njezina izvedbena verzija... vidi gore, već piše.