FESTIVAL GLUMCA: "OL SMO ZA JEDAN DAN" I "SKUP"
Sunčana Dalmacija u sunčanoj Slavoniji
Odgledane predstave iz Splita i Dubrovnika oslonjene na lokalnu tradiciju odlikuju se vrlo lijepim govorom i prave su glumačke predstave pa 'suzdržana' režija nema ozbiljnijeg utjecaja na njih
Objavljeno: 5.6.2018. 1:39:21
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Skup" / Promo

Naputovala se i nagledala predstava po brojnim hrvatskim kazalištima izbornica 25. Festivala glumca Nada Abrus, ali ni to joj nije bilo dovoljno, nego je još jednom odabranih dvadeset odgledala po kazališnim i kazalištu sklonim dvoranama u Iloku (ovogodišnji grad domaćin), Otoku, Vinkovcima, Vukovaru i Županji u razdoblju od 11.-20.5.2018.

Kako kazališta iz dalmatinskih gradova (ne svojevoljno) prilično rijetko gostuju na meni dostupnim udaljenostima, bila je prilika da u sklopu Festivala glumca pogledam  predstave iz Hrvatskog narodnog kazališta SplitOl smo za jedan dan“ Marka Uvodića u režiji i adaptaciji glumca Trpimira Jurkića (22.12.2017., izvedba 14.5.2018.) i Kazališta Marina Držića iz DubrovnikaSkup“ Marina Držića u režiji Ivice Kunčevića (20.1.2017., izvedba 16.5.2018.).

Braća Marko (1877.-1947.) i Angjeo (1880.-1942.) Uvodić svojim su pripovjedačkim (Marko) i likovnim (Angjeo) zapisima opisali „stari“ Split – njegove ljude i njihov specifičan humor kojim su znali nasmijati, ali i „ujesti za srce“ sve oko sebe (a vjerojatno i sebe). Toliko česta (već posve neupitna)  rečenica o književnicima koju su „svi ispali iz Gogoljeve 'Kabanice'“ mogla bi se sa zamjenom „Iz Uvodićevog libra“ primjeniti na književni, ublicistički i kazališni opus brojnih autora stasalih uz ziđe Dioklecijanove palače – opaki jezik, humor koji obgrljuje smijeh i suze, ljubav i smrt, vino koje se ispija zbog utjehe u žalosti i podstreka u radosti – famozni „utorkaši“ samo su produžetak tradicije „Stola mudraca“.

Dvor s nezaobilaznim konopcem na kojem visi rublje (koje se pomalo zamjenjuje fotografijama iz pojedinih priča) objedinjuje dogodovštine u kojima Uvodić opisuje svoje sumještane u najrazličitijim situacijama – od ogovaranja do čuvanja mrtvaca (prilikom čega se krijepe vinom do pijanstva), od romantičnog sanjarenja što će učiniti s novcem dobivenim na lutriji do bračnih ispovijesti, od pretužne epizode vezane uz pokop djeteta čiju su „škrinjicu“ zaboravili u konobi do uživanja u ranoj splitskoj zori.  

Uz gitarističku pratnju (Domagoj Mijić) glumci prekrasnim splitskim govorom i pjevajući (Nela Bujas Luketić) nude nam jedan daleki, ali još uvijek prisutan splitski svemir (Snježana Sinovčić Šiškov, Arijana Čulina, Monika Vuco, Petra Kovačić Pavlina (nagrada na Festivalu glumca), Nenad Srdelić, Stipe Radoja, Trpimir Jurkić). Iako sam uživala u govoru i posebnosti Uvodićeva humora, nedostatak predstave je u njezinoj dramaturškoj nezaokruženosti: iako je djelovalo da će dvor okupljati sve dogodovštine i time ih ujedinjavati, to se nije zbilo, nego se priča „raspršila“ pa je predstava mogla biti i drugačijeg trajanja (trajala je dva sata), a da ne bi niti dobila niti izgubila na intenzitetu (zapravo, da je bila dulja počela bi zamarati).

U raskošnim kostimima (Danica Dedijer) i jednostavnoj okretnoj (gotovo nepotrebnoj, Ivica Prlender) scenografiji  glumačka družina priča o škrtom starcu za kojeg opsesivno postoji samo jedna stvar – novac (tezoro). Nije važna niti njegova kćer niti njezina ljubav, nisu važni drugi ljudi ukoliko nema od njih koristi, svi su zli i sumnjivi. Branimir Vidić u glavnoj ulozi tako uvjerljivo skrbi oko svojeg blaga (ne pada mu na um da Kamilo (Hrvoje Sebastijan) pod tezorom misli na voljenu djevojku) ili da bi se netko, poput Grube (izvrsna Nika Burđelez) mogao radovati malim običnim stvarima, nevezanim uz novac ili se svojevoljno odreći mlade djevojke shvaćajući da je za nju neprikladan poput Zlati kuma (Zijad Gračić).

Izvrsno skraćena komedija zadržala je sve bitne Držićeve postavke i važne rečenice (uvijek žalimo kada se „štrihaju“ dobro nam poznate izjave jer uglavnom po tome i pamtimo klasike), glumci (tu su još nespomenuti Edi Jeretec, Izmira Brautović, Boris Matić, Mirej Stanić, Bojan Beribaka i četiri placara Franjo Gadžić, Toni Kukuljica, Ivan Perić i Petar Puljić) koji nam donose očekivani Držićev jezik i duhoviti završetak (ne zna se kako se završava komedija jer se izgubio kraj) učinili su ovaj „Skup“ prihvatljivim današnjem „užurbanom“ gledatelju i zapravo je šteta da nije  malo ozbiljnije redateljski osmišljen.

Odgledane predstave iz Splita i Dubrovnika oslonjene na lokalnu tradiciju odlikuju se vrlo lijepim govorom i prave su glumačke predstave pa „suzdržana“ režija nema ozbiljnijeg utjecaja na njih.