Francuski je književnik Eugene Labiche (1815.-1888.), uz Georgesa Feydeaua (1862.-1921.), najpoznatiji pisac komedija u 19. stoljeću, posebice čuven po vodviljima, laganim komedijama s pjevanjima (kupletima). Iako ne bismo zaplete njegovih komada mogli smatrati visokim književnim stilom, radi se o zabavnim sadržajima u kojima se autor izruguje brojnim manama, ali ono zbog čega ove izvedbe i danas žive na kazališnim pozornicama su brze i duhovite izmjene scena.
Iste godine (2017.) u dvije susjedne države postavljena je ista Labicheova komedija: u zagrebačkom Kazalištu Komedija „Talijanski slamnati šešir“ (12.5.2017.) u režiji Georgija Para (1934.-2018., šesdeseta obljetnica rada) i u beogradskom Pozorištu „Boško Buha“ „Florentinski šešir“(9.12.2017.) u režiji Darijana Mihajlovića (1972.).
Zagrebačka izvedba imala je alternaciju za ulogu mladoženje - Filipa Vidovića (osvrt na izvedbu 15.5.2017.) i Jana Kerekeša (osvrt na izvedbu 24.4.2018.) , a usporedba daje prednost Kerekešu i u živahnosti glume i u pjevačkom umijeću. Problem cijele predstave je u „previše dramskom pristupu“, odnosno pomanjkanju vrckavosti usprkos tekstualnom predlošku koji to omogućuje (posebice u ovoj drugoj izvedbi). Čak ni inače izvrstan Damir Lončar (mladenkin otac vrtlar Nonacourt) nije bio naročito nadahnut, a najbolji u obje izvedbe bili su relativni epizodisti, iako katalizatori zbivanja, Tavernier i njegova draga Anais u interpetaciji Filipa Juričića i Jasne Palić Picukarić. Primjeren vizualni okvir predstavi dali su scenograf Aljoša Paro i kostimografkinja Jadranka Tomić, dok je skladatelj (ne baš nadahnuti) Veseljko Barešić.
Nedugo nakon izvedbe u kazalištu „Komediji“ imala sam prilike vidjeti isti Labicheov vodvilj u beogradskoj izvedbi (7.5.2018.), u kojoj sam mnogo više uživala: od brze izmjene scena do izvrsnih glumačkih ostvarenja Dejana Lutkića kao Ferdinanda i Gorana Jevtića kao Nonacourta te dobro otpjevanih pjesmica (Aleksandar Lokner) – kao da sam uplovila u sasvim drugačije ozračje. Aljoša Spajić (scenograf) i Ivana Vasić (kostimografkinja) osmislili su vizualni okvir ove predstave, a razigranost ansambla daje dodatni šarm ovoj predstavi.
Stjecajem okolnosti, Kazalište „Komedija“ objesit će talijanski slamnati šešir već druge sezone na klin, dok će svoj šešir Pozorište „Boško Buha“ još poprilično vremena nositi na glavi!