KAZALIŠTE ULYSSES i ZKM: „BAKHE“
Mahnite žene
Usprkos dobrom glumačkom ansamblu, pomalo nejasna bizarna priča i predugo trajanje izvedbe, čini 'Bakhe' (meni) napornom predstavom
Objavljeno: 7.2.2019. 2:40:05
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Bakhe" / Promo

Uvijek me je pomalo nervirala činjenica da su zagrebačka novčana sredstva za kulturnu djelatnost dodjeljivana predstavama koje su se smišljale i igrale izvan Zagreba, a da nikada nisu niti „privirile“ na zagrebačke pozornice (barem jedno malo, malecko gostovanje), pa mi se svidjela informacija da će u Zagrebačkom kazalištu mladih gostovati Kazalište Ulysses (17.-20.1.2019.) s predstavom „Bakhe“ (premijera na Malom Brijunu 28.7.2018.) grčkog tragičara Euripida u režiji Lenke Udovički. I ne samo to, nego da će postati sastavnicom repertoara (predstava  je nastala  suradnjom ova dva kazališta jer je većina sudionica u predstavi iz glumačkog ansambla ZKM), pa je upriličena i takozvana zagrebačka premijera (18.1.2019.).

Iz antičke Grčke do današnjih dana došle su različite kazališne  forme, no nekako su najomiljenije i automatski najučestalije  izvedbe tragedija trojice velikana Eshila, Sofokla i Euripida (a ne možemo baš reći da stari Grci nisu bili veseljaci; kao i sada i nekada su imali dobro i jako vino, koje čuda čini pod žarkim mediteranskim suncem!).

Pojam tragedije izvodi se iz dviju riječi koje znače „jarčeva pjesma“, a kako jarac pripada simbolima kulta boga Dioniza (u Rimu se naziva Bakus) boga plodnosti,vegetacije, vina i vinove loze, ekstaze i u krajnjem slučaju – kazališta, to je bliska veza između njegovog kulta i samog kazališta. Utjecaj vina na ljudsko ponašanje (bez obzira na razne začine koji su u  današnje vrijeme zanemareni) nije se osjetno promijenio od prvih konzumacija do danas, samo što se nekada težilo ugodi, ekstazi i štovanju božanstva, dok je  danas situacija nešto jednostavnija (osim na katoličkim misama)…

Štovanje Dionisa nije svugdje bilo samo po sebi naravno pa se Dionis morao „izboriti“ za svoju svetkovinu, o čemu na određeni način govori Euripidova (485.pr. Kr.-406.pr. Kr.) tragedija „Bakhe“ (405.pr.Kr.): zbog nepoštivanja kulta i neodržavanja obreda, Dionis opčini sve tebanske žene i one odlaze mahnitati u planinu (mahnitost podrazumijeva pomamu i bijes, ali i stanje euforičnosti bez mogućnosti koncentracije), što završava tragično odnosno Agava ubija vlastitog sina, vladara Tebe Penteja. Dionis je polubog, sin vrhovnog boga Zeusa (sklonog općenju s običnim ženama na užas osvetoljubive supruge Here) i Semele, kćeri tebanskog kralja Kadma (Dionis i Pentej su bratići!), očito prilično naprasit i nesklon ljudima koji mu ne podilaze obredima.

 

Priča o bakanticama ujedno je priča o redu i razumu (muškom principu koji zagovara Pentej) i opuštenosti i veselju (ženskom principu, koji nije baš sretno završio), pa nije neočekivano da je redateljica Udovički angažirala isključivo glumice, kako za temeljno ženske likove, tako i one koje bi logično igrali muškarci. Na taj je način ujedno promovirala, po mojem mišljenu, onaj ženski princip koji prebiva i u muškarcima, a kako se Dionis okomio na žene (u tragedijama očito slabijem  elementu), onda je tu uključila Tiresiju, Kadma, Penteja i Dionisa. Činjenica da su u antičkom kazalištu nastupali isključivo muškarci (uostalom, ista je situacija bila i u elizabetinskom kazalištu) ne čini mi se presudnom za njezin odabir isključivo glumica, tim više što u jednom trenutku brijanjem odnosno crtanjem brada fingiraju muški princip.

Istinski, same mahnite žene nisu niti važne (osim kada Agava raskomada sina), jer se zapravo radi o sukobu Dionisa (hladna, distancirana i zastrašujuće mirna Katarina Bistrović Darvaš) i Penteja (sjajna, gorljiva Ivana Krizmanić), o sudaru dviju taština i nadmetanju božanskog i ljudskog (s nedvojbenom poukom o posljedicama). Kao bakhe nastupaju Lucija Barišić, Hrvojka Begović, Anđela Ramljak, Milica Manojlović (vrlo uvjerljive mlađe glumice), Dora Polić Vitez, Barbara Prpić, Urša Raukar (vrlo poduzetne zrelije glumice) i ključna, tragična Pentejeva majka Agava (potresna i užasavajuća Senka Bulić), dok muški dodatni princip glume  njih dvojica „pametnih“: Kadmo (zanimljiva Dubravka Miletić) i Tiresije (uvijek intrigantna Lucija Šerbedžija).

Osim što sudjeluju u Euripidovoj priči, glumice uprizoruju žene na psihoterapiji, što kao samostalni segment nije loše, osim što baš nema veze s temeljnom radnjom, a i ostaje nekako „visjeti“ pa je upitna svrha (možda je dobro mišljeno, ali nije dorečeno). Na taj se način narušava ravnoteža i produljuje ionako predugo trajanje same predstave (znam, stari su Grci sjedili cijeli dan na predstavi, ali su sigurno jeli i pili; osim toga, možda su zbog toga umrli?! – šala, naravno), pa bi jedan energični rec-rec (dramaturginja Željka Udovičić Pleština) mogao biti ljekovit. Zanimljivi crni kostimi različitih krojeva u konačnici sa zaokretom u bjelinu (Bjanka Adžić Ursulov) i jednostavna scenografija (Ursulov) koji omogućuju glumicama maksimalnu pokretljivost (Staša Zurovac) praćenu izvrsnom glazbom (Nigel Osborne, Davor Rocco) čini dobar  okvir izvedbi.

Usprkos dobrom glumačkom ansamblu, pomalo nejasna bizarna priča (piti ili ne piti?) i predugo trajanje izvedbe, čini „Bakhe“ (meni) napornom predstavom. Ali mi se jako svidjela rečenica, primjenjiva u mnogim situacijama: „Gdje nade nema, Bog nađe put“.