ZKM: "VRIJEME / TIME"
16.10.2019. 10:44:40h
Ako je vrijeme novac, dugujete mi
Izvedbena šetnja 'Vrijeme' nije mi donijela ništa novo niti uzbudljivo, osim pitanja: čemu?
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Vrijeme / Time" / zekaem.hr

Izvedbena šetnja „Vrijeme/Time“ novi je i neuobičajeni  kazališni projekt Zagrebačkog kazališta mladih i ukrajinske umjetničke organizacije „U! ZAHVATI“ nastao kao kazališni čin izvan kazališnog okruženja. Prva, predpremijerna šetnja u režiji Poline Baraničenko prema scenariju Yurija Solontesa u hrvatskoj adaptaciji Nikoline Bogdanović počela je 27.9.2019. u 17 sati  na Prvom peronu zagrebačkog Glavnog kolodvora, gdje se okupilo 30 ljudi sa slušalicama i pomoćnom torbicom oko pojasa.

U slušalicama su se čule najave skorog događaja (uglavnom glas Danijela Ljuboje) i glazba (Dmytro Seratsky) koje su poticale na kretanje ili kratile vrijeme čekanja. Jer tog je čekanja bilo odista bez svrhe i cilja: od samog okupljanja, iako se neprestance upozoravalo da će vlak otići ako kasnimo (što nije baš tako precizno u slučaju HŽ-a), do čekanja tramvaja broj 9, koji nikako nije dolazio (otkrilo se da je došlo do zastoja zbog prometne nesreće). Umjesto da se grupa uvede u tramvaj broj 13 (jer je cilj bio Meštrovićev paviljon) slušala se glazba u slušalicama, bez dodatnih objašnjenja.

Naravno da se nije mogao predvidjeti zastoj tramvaja, ali kako se radi o mogućoj, da ne kažem čestoj zagrebačkoj situaciji, a među nama su bili prisutni koordinatori šetnje, moglo se reagirati (da tako principijelno nikada ne napuštam kazališnu  izvedbu, skoro sam sigurna da bih nakon 40 minuta u kojima sam prevalila put od Glavnog kolodvora do tramvajske stanice udaljene dvadesetak metara napustila izvedbenu šetnju; tim više što me se „podučavalo“ o vremenu, životu, onome što vidim oko sebe, strpljivosti i ne znam čemu još). Vođeni uputama iz slušalica izašli smo iz tramvaja, prešli  cestu i kružili oko Paviljona i fontane oponašajući kazaljke koje opisuju različite vremenske jedinice. Nakon toga smo nastavili ulicom pri čemu su upute tjerale ljude u trk.

Ono što je meni uvijek fascinantno jest pristajanje publike na akcije koje im možda i nisu po volji. Naravno da netko rado trči ili pleše na ulici, ali onoga tko to ne radi, ostali gledaju kao da je zločinac. Time što ne pristajemo na određenu radnju ili promjenu ritma, a da pri tome ne narušavamo tuđi integritet, ne činimo nikome na žao. U hrvatskom jeziku riječi „da“ i „ne“ imaju jednaki broj slova i o nama ovisi što ćemo odabrati (dakako, u ozbiljnim slučajevima posljedice mogu biti egzistencijalno loše).

Kratkotrajni ulazak u dućan s elektronskom opremom navodi našeg pripovjedača da lamentira o tehnologiji i vremenu, prolaz kroz oronulu uličicu između Cesarčeve i Bakačeve doveo nas je do saksofonista (Andrej Henigman) koji je svirao  Lennonovu skladbu „Zamisli“ da bismo, bez uputa, nastavili do stuba koje vode na tržnicu Dolac (malo mi je neobično da upute u slušalicama nisu uvijek precizne ili izostaju, pa onda koordinatorica „hvata“ zalutale  šetače). Nakon opuštanja uz glazbu na praznoj tržnici i u parku Opatovina (tamo su me  pitali prolaznici jesmo li turisti u obilasku gradom jer grupa sa slušalicama i zvjeranju uokolo u potpunosti odgovara toj predodžbi), nakon plesa u Tkalčićevoj ulici i prolaska kroz Tunel (što mi je od svih dijelova puta jedino djelovalo kao  neočekivano i time dobrodošlo), popeli smo se stubama na Strossmayerovo šetalište i kao znak povratka u djetinjstvo, nacrtali na tlu kredom sunce, napravili papirnati avion (kako to nisam nikada radila u djetinjstvu, nisam ni sada) i snimili selfie prema nebu na vidikovcu pokraj Uspinjače (toliko o otklanjanju novih tehnologija i oslanjanju  na nekadašnje zabave!).   

U nastavku šetališta došli smo do poštanskog sandučića u koji smo ubacili poruke, a nakon spuštanja stubama, šaranja po zidu flomasterima i sjedanja oko Manduševca (pod hrpom mjehura od sapunice) odslušali smo savjete kako se moramo okrenuti sebi i svojem vremenu jer „Vrijeme – to smo mi“ (do toga dolazimo gledajući se u priručno ogledalce; flomaster, papir, ogledalo- sve je to bilo u pojasnoj torbici). Za oproštaj, u slušalicama  „Imagine“ (Zamisli)…

Opisala sam  glavne faze izvedbene šetnje „Vrijeme“ koja mi nije donijela ništa novo niti uzbudljivo, osim pitanja: čemu?  Nikakve nove vizure ili misli nisam spoznala, ništa me nije poticalo da slijedim upute (osim same rute), jadalo me kada sam vidjela da tapkamo na mjestu pri pojavi nepredviđenih okolnosti i nisam imala dojam zajedništva (kada smo uzaludno čekali tramvaj broj 9, većina se prihvatila svojih mobitela, ne koristeći priliku da popriča s ostalima).  Da posegnem za zgodnom Lennonovom opaskom: „Ako si uživao u trošenju vremena, nije uzalud potrošeno“ i žao mi je da njome ne mogu zatvoriti ovaj tekst. Bliža mi je Franklinova  misao da je vrijeme novac jer mi tako autori ove izvedbene šetnje duguju lijepu svoticu.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved