KD PINKLEC I HNK VARAŽDIN: "KAO VODA"
Oblak, kap, kiša, jezero, magla
Vjerojatno zamišljena kao bajkovita i metaforična, priča se u nekom trenutku pogubila (da ne kažem isparila), a kako se to i zašto dogodilo, ostaje mi zakrito maglom
Objavljeno: 21.11.2019. 2:34:41
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Kao voda" / KD Pinklec

Kazališna družina Pinklec iz Čakovca i Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu udružili su se oko dramsko lutkarske predstave „Kao vodaAne Prolić u režiji Romana Bogdana (osvrt na premijeru u Centru za kulturu Čakovec, 6.10.2019.). Scena (Leo Vukelić) je popunjena oblacima koji poput poklopaca (što postupno saznajmo) pokrivaju pojedine  prizore raspoređene na zasebnim podijima.

Dječak (Mario Jakšić) i Djevojčica (Karolina Horvat) kreću u potragu za jezerom i otkrivajući pojedine podije susreću se sa životom u šumi, pa tako ugledaju preobrazbu gusjenice u leptira, uđu  među visoka stabla (duhovito osmišljena od složivog metra), pronalaze špilju u kojoj stanuju pauci i šišmiši i tako redom  do dolaska na jezero. Uz njih dvoje, imamo i pripovjedačicu (Tena Antonija Torjanac) izuzetno lijepog i kultiviranog glasa, koju se zbog glasnoće glazbe slabo čuje. A to je doista šteta, jer krasno pjeva.

Sama glazba (Nenad Kovačić) je izuzetno nadahnuta, a izvodi se na  glazbalu nazvanom hang (sastavljen je od dvije međusobno spojene zaobljene  plohe s uleknućima  po površini; svira se izravno udarcima ruku) što daje pomalo mističan ugođaj. Svi troje su odjeveni u bijelu odjeću (Leo Vukelić) u skladu s izgledom scenografije, dok su prizori na podijima obojani (kao i lutke koje prikazuju Dječaka i Djevojčicu u prolazu kroz prizore na podijima). 

Nakon njihova povratka kući , Dječak odlučuje ponovo sam otići do jezera da ga pomnije istraži. Iako je prepoznatljivo što se na jezeru dogodilo (prilično drastična scena utapanja), nagli prijelaz jezera u oblak u koji odnosi Dječaka, dakle  iskorak iz doslovnog u metaforično, pomalo je zbunjujući (osobito ako vam je tek pet godina, kako glasi najniža dob za gledatelje ove predstave).

Vizualni dio predstave je lijep, glazba je čudesna, ali priča nije konzistentna, a izvedba je prespora. Osim toga, neshvatljivo mi je stalno smješkanje glumaca jer se radi o prilično delikatnoj, da ne kažem turobnoj temi (barem u našoj kulturi). Vjerojatno zamišljena kao bajkovita i metaforična, priča se u nekom trenutku pogubila (da ne kažem isparila), a kako se to i zašto dogodilo, ostaje mi zakrito maglom.