"MARATONCI" U KEREMPUHU
Promašeno i nedovoljno promišljeno
Nova predstava u kazalištu Kerempuh, "Maratonci trče počasni krug" spor je, statičan i monoton povratak originalnom tekstu koji u ovom obliku nije uspio biti ono zbog čega je napisan – kritika i preslika (današnjega) društva i njegovih paradoksa
Objavljeno: 31.1.2016. 13:31:13
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Maratonci trče počasni krug / Maja Kljajić

Napomena: kritika je izvorno objavljena 21. siječnja 2016. godine u Vijencu, br. 571 

Ugledavši na plakatu najavu predstave "Maratonci trče počasni krug" u Kerempuhu, u prvom su nas trenutku preplavile znatiželja i radost, koje je ubrzo potom prekrilo pitanje – zašto? Nažalost, i nakon odgledane predstave nismo našli odgovora na to pitanje.

Kultni film iz 1982. u režiji Slobodana Šijana davno se upisao u obaveznu filmsku lektiru. U takvoj situaciji mora postojati dobar i jasan razlog postavljanja komada na kazališnim daskama. Razlog, između ostaloga, može ležati u drukčijem kutu gledanja ili sasvim novom viđenju komada, svježem čitanju stvarnosti ili poigravanju dramskim djelom ili filmom. Od svega toga redateljica Iva Milošević odlučila se tek za jednostavan povratak originalnom tekstu.

"Maratonci trče počasni krug" crnohumorna je drama o pet generacija pogrebne dinastije Topalović, koja se pokapanjem pokojnika i iskapanjem njihovih lijesova vrlo uspješno provlači kroz egzistencijalne bure. Misleći tek na sebe i vlastitu stražnjicu te rušeći sve pred njom, Topalovići, nadahnuti ljudima koji su vodili tadašnju Jugoslaviju, odlično su dočarali tragikomičnu okrutnost ovih prostora i njegovih moćnika. Kako se u tom prostoru, nažalost, premalo toga promijenilo, pokazuju se vrlo vjernom slikom i današnjih političkih i ekonomskih vlasti i vladara.

Dušan Kovačević komad je napisao na trećoj godini studija i on se bitno razlikuje od znatno poznatije filmske verzije. Kovačevićev tekst tamnih je tonova u kojima je tek film svojom okrenutošću prema nijemom filmu i groteski podcrtao tragikomičnost. Tako u komadu ni u predstavi nema dobrog dijela te urnebesne, suzne i paradoksalne šijanovske komike, kao ni nekih likova i odnosa.

 

Odmaknuvši se od filma, redateljica se odmaknula i od njegova vremena, 30-ih godina prošlog stoljeća, oblikujući čudnu kombinaciju neutralnog vremena i druge polovice prošlog stoljeća (posebice u vizualnom i auditivnom sloju) sa sasvim nepotrebnim zrncima današnjice, poput godine rođenja Pregaženog čovjeka (ujedno godine rođenja Šijanova filma), brzine kojom juri automobil i još poneke sitnice. Tom sugestijom današnjice predstava nije dobila na suvremenosti, humoru ili paralelizaciji, već je samo zbunila publiku. Kad smo kod sitnica što bodu oči, još jedna natruha današnjice bila je sasvim nepotrebna i pogrešna. Gledajući televiziju na sceni, Topalovići su gledateljima opisivali pjesmu i ples koje „gledaju“ na malom ekranu, dok je polovica gledališta na njemu jasno vidjela smrznutu sliku vijesti. Iako takve greške redovito nemaju težine, „televizijski prizor“ djelovao nam je poput preslike cijele predstave – suvišno, nedovoljno promišljeno i nepotrebno. I možda nam ne bi toliko smetao da je projurio predstavom nabijenom ritmom i akcijom. Nažalost, ritam je predstave umrtvljen, a scensku akciju u dobrom je dijelu zamijenila statičnost, dok su rijetki pokreti, poput povlačenja štapom pri kraju predstave, bili nedovoljno uvjerljivi. Ta sporost i razvučenost dodatno je utišala potencijalnu karikaturu i grotesku te se publika ponajprije hvatala na replike proslavljene u filmu od kojeg je predstava, paradoksalno, pokušala napraviti naglašenu distinkciju. Replike su tek dijelom napravile svoje, budeći publiku, dok su mnogo bolji dijelovi predstave bili odlična, ali odveć rijetka redateljska rješenja poput zgodno složena automobila (koji je i opet prizivao stare automobile iz filma).

Sporiji ritam predstave otvorio je vrata glumcima za minucioznije bavljenje vlastitim likovima. Nažalost, iako smo vidjeli nekoliko vrlo dobrih rola, glumci u cjelini nisu uspjeli unijeti dovoljno unutarnje napetosti i dramatičnosti. Elizabeta Kukić bila je vrlo uvjerljiv Aksentije. Za razliku od nekoliko posljednjih rola, u kojima je pretjerano otišla u grotesku, ovdje je pustila da odlična maska (šminkerica Vedrana Rapić) i činjenica da tumači muški lik odrade svoje, utišavši grotesknost. Korak dalje napravio je Vilim Matula udahnuvši život prastarom Maksimilijanu Topaloviću vezanom uz kolica čudnovato piskutavim i vrlo duhovitim glasanjem. Nikša Butijer bio je nešto diskretniji, ali jednako uvjerljiv dio grotesknog trisa, Milutin Topalović. Korak previše u izvedbenu diskreciju napravio je Luka Petrušić koji je najmlađeg Topalovića, Mirka, oblikovao korektno i dosljedno, no ne davši mu prepoznatljivu notu.

Najslabiji scenski Topalović bio je Hrvoje Kečkeš, koji je Lakija oblikovao pretjerano s mišlju na Danila Batu Stojkovića, posebice na početku predstave, dok je poznate replike izgovarao sa zadrškom, odveć ih time naglašavajući i „gurajući“ gledateljima pod nos. Na taj je način tupio njihovu oštricu na račun lakih osmijeha. Na Kečkešovu tragu bio je Tarik Filipović, koji Đenku nije oblikovao s mišlju na filmskoga Đenku, Boru Todorovića, nego odveć nalik svojim ostalim ulogama. Mia Anočić-Valentić uspjela je pokazati slojevitost i nemire što muče Olju, dok Filip Detelić, kojemu mnogo više odgovaraju fizički zahtjevnije uloge, nije uspio izvući maksimum iz statičnoga Bilija Pitona. Maja Posavec bila je kao Kristina tek pokretna kulisa koja je u cijeloj predstavi izrekla tek nekoliko riječi, uglavnom diskretno pjevušeći, dok je Ivan Đuričić kao Pregažen čovjek bio statična kulisa. Gorčin Stojanović scenu je ogolio, neutraliziravši je i prepustivši radnji i gledateljima da upisuju vlastite prostore u nju, dok je Leo Kulaš kostimima radnju uveo u drugu polovicu 20. stoljeća.

Zaključno, predstava "Maratonci trče počasni krug" spor je, statičan i monoton povratak originalnom tekstu koji u ovom obliku nije uspio biti ono zbog čega je napisan – kritika i preslika (današnjega) društva i njegovih paradoksa.