LUTKARSTVO ZA ODRASLE U HRVATSKOJ
Tanke niti promišljenih slučajeva i pokoji genijalac
Povijest lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj ispisalo je tek nekoliko autora čije autorske poetike čine tanke, ali postojane povezne niti
Objavljeno: 13.8.2015. 2:22:36
Jedini neuspjeh Adolfa Hitlera / ZKL

Iako se naznake lutkarskih predstava upućenih odraslim gledateljima pojavljuju na samim počecima lutkarske umjetnosti u Hrvatskoj, povijest lutkarstva za  odrasle ispisalo je tek nekoliko autora čije autorske poetike čine tanke, ali postojane povezne niti. Te raspršene niti povezuju slične tematske odrednice, čineći krhke temelje za stvaranje kontinuiranog razvoja povijesti lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj.

Ovaj skicozni pregled povijesti lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj izvorno je objavljen u prvom broju časopisa Niti, Pozorišnog muzeja u Vojvodini. Bazirat će se na pojedincima koji su ostavili najdublji trag u tom umjetničkom izrazu, ali i u hrvatskom kazalištu općenito. Riječ je, naime, o umjetnicima koji su za lutkom posezali povremeno, uglavnom u trenucima kad im je bila nužna u izricanju umjetničkog stava. Zahvaljujući tom "izletničkom duhu" nisu bili opterećeni sveprisutnim stavom, posebno nametnutim u vrijeme socijalističkog realizma 1950-ih godina, po kojem je lutkarstvo namijenjeno isključivo djeci. Umjesto lake zabave za djecu, oni su u lutki vidjeli čistoću i neopterećenost prepoznatljivim manirama, slojevitost, metaforu, karikaturu i grotesku, ali i priliku da kroz njenu "benignost" lakše na sceni progovore o zabranjenim temama.

Prvu lutkarsku predstavu za odrasle, Mériméovo Iskušenje svetog Antuna, postavila je 1948. godine Družina mladih, okupljena oko osnivača Vlade Habuneka te budućeg nadrealista svjetskog glasa Radovana Ivšića. Iako Družini bavljenje lutkarskim teatrom u startu nije bio ni prvi ni najvažniji predmet interesa[1], nakon Drugog svjetskog rata dopušteno joj je umjetničko djelovanje samo u tom "bezopasnom" umjetničkom izrazu. Uz činjenicu da su se u Iskušenju lutkom obratili isključivo odrasloj publici, u toj su predstavi donijeli još jednu važnu novinu. Dotad korišteni ginjol zamijenili su javankom koja će se dugo zadržati u Zagrebačkom kazalištu lutaka, djetetu Družine mladih. Nažalost, ubrzo nakon premijere Iskušenja, Habunek i Ivšić su zauvijek napustili lutkarstvo.  

1950-ih i 60-ih godina hrvatski lutkari uglavnom su se obraćali djeci, tek sporadično se okrenuvši odrasloj publici, da bi se 70-ih pojavilo nekoliko imena ključnih za razvoj lutkarstva za odrasle. U prvom redu tu je umjetnik koji je obogatio cjelokupni teatar, a lutkarski učinio ravnopravnim s dramskim[2], kipar i slikar Zlatko Bourek. Njegova je najslavnija predstava, ujedno jedna od najvažnijih u povijesti hrvatskog lutkarstva i kazališta općenito, Hamlet po Stoppardovom tekstu A Fifteen Minute Hamlet. Premijerno izvedena u Teatru &TD 1982. godine, predstava je gostovala na svih pet kontinenta, osvojivši brojne nagrade. Riječ je o pola sata jurnjave na kolicima ispunjene brzim rafalima replika, gegovima i atmosferom nijeme komedije[3]. Kolica o kojima je riječ slavni su Bourekovi "guzovozi" na kojima sjede animatori i drže pred sobom lutku, animirajući je i posuđujući joj svoje noge po uzoru na japanski nongyo joruri. Prepoznatljivu lutkarsku grotesku i pomaknutost Bourek je provukao i kroz druge svoje predstave za odrasle poput Grand spektakla po tekstu Fadila Hadžića, Meštra Pathelina te Držićevih Skupa  i Dunda Maroja.

Lutkarsko oživljavanje likova iz riznice našeg najvećeg renesansnog komediografa Marina Držića tematska je nit koja povezuje Boureka s većinom autora lutkarskih komada za odrasle. Naime, u želji da umjetnički progovore o vremenu koje ih okružuje, većina je njih, posebice krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina, posezala za hrvatskom književnom baštinom, koristeći je kao metaforu za suvremene društvene probleme i napetosti. Kao idealna scenska metafora, lutka je bila logičan izbor nositelja scenske akcije.

Godine 1985. na lutkarskoj je sceni u Splitu postavljena Davidijada Marka Marulića u adaptaciji Tonka Maroevića i režiji Branka Brezovca. Osam godina ranije Brezovec je sa svojom družinom Coccolemocco, koja dotad nije imala nikakvih dodirnih točaka s lutkarstvom, postavio u Zagrebu Jedan dan u životu Ignaca Goloba. U predstavi koja govori o problemima svog vremena i malog čovjeka ironično su korištene divovske lutke s mišlju na Petera Schumanna i njegov Bread and Puppet teatar.

Nekoliko godina nakon Davidijade Marulićevu Juditu, opet u adaptaciji Tonka Maroevića, postavio je na daske Kazališta lutaka Zadar veliki hrvatski kazališni redatelj te nezaobilazna točka hrvatskog lutkarstva (i) za odrasle, Marin Carić. U toj predstavi učinio je Marulića našim suvremenikom upletenim u krvavu zbilju ratnog osvajanja[4], predvidjevši ratni vihor koji će uslijediti 90-ih godina. 1997. godine Carić se vratio Zadru i starijoj hrvatskoj književnosti, postavivši na scenu prvi hrvatski roman Planine, Zadranina Petra Zoranića.

Još jedan redateljski velikan, Joško Juvančić, više je puta pribjegavao lutkama i hrvatskoj baštini, a u Zagrebačkom kazalištu lutaka to je dvoje spojio u predstavi Osman Ivana Gundulića. Zlatko Bourek, zadužen za vizualni sloj, u predstavi je po prvi put u povijesti hrvatskog lutkarstva postavio na scenu marionete sicilijanke.

Od predstava koje su nastale po starijim tekstovima još valja istaknuti Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca po libretu Milana Begovića te Stjepan, posljednji kralj bosanski, kojeg je 1993. godine u Zadru postavio Tomislav Durbešić na tekst Mirka Bogovića.   

Dubok trag u hrvatskom lutkarstvu za odrasle ostavio je poznati poljski redatelj Wiesłav Hejno koji je u Zadru postavio tri predstave namijenjene odraslim gledateljima. Riječ je o Celestini (1976), Mukama svete Margarite (1990) i Don Quijoteu (1998) u kojima redatelj koristi (svjetsku) književnu baštinu kao metaforu suvremenosti, spajajući glumačko kazalište s lutkarstvom, ritualom, maskama i figurama. Iako nisu imale većeg uspjeha kod publike i kritike nespremne za gotovo ritualan pogled na lutku, predstave predstavljaju važna mjesta u povijesti hrvatskog lutkarstva. 

Od vaninstitucionalnih grupa istaknuti je vrlo zanimljiv projekt koji se, nažalost, prerano ugasio. Sredinom 1980-ih godina lutkarski znalci Tahir Mujičić i Igor Mrduljaš pokrenuli su družinu Mmanipuli zamišljenu kao kabaretski lutkarski teatar što satirično razodijeva suvremene paradokse. U svojoj prvoj predstavi Manipuli ili kulturološko bludilište oštrice satire zamijenili su vrckavim i zabavnim humorom, predstavivši novi tip lutaka koje su se sastojale od maske na glumčevoj glavi, glumčevih ruku i neproporcionalno skraćenog tijela.

Na kraju ovog brzog pregleda može se zaključiti kako su svi projekti u kojima se lutka obraćala odrasloj publici, od Družine mladih do Mmanipulija, bili kratkoga vijeka. Razloge tomu najbolje će objasniti primjer predstave Romeo (i Giulietta), Gradskog kazališta lutaka Rijeka, u režiji Larryja Zappije. Predstava (isključivo) za odrasle, koju je u najavama krasila (marketinški zgodno osmišljena) etiketa "zabranjene za mlađe od 14 godina", 2008. godine je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta u "kategoriji za lutkarsku predstavu ili predstavu za djecu i mlade". Taj paradoksalan podatak dovoljno govori o položaju i pogledu na lutkarstvo u Hrvatskoj, još više o nepostojanju lutkarstva za odrasle u svijesti hrvatskih kazalištaraca i gledatelja.

Da ovaj pregled ipak ne bi završio u mračnom tonu, svjetlo na kraju tunela nazire se u mladim snagama. Studenti glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku lutkarstvo promišljaju van strogo zadanih okvira unutar kojih životare naša lutkarska kazališta, što se vidi u njihovim studentskim i diplomskim predstavama. U njima se na suvremen i lutkarski promišljen način počesto obraćaju upravo mladoj i odrasloj publici. Nadamo se da će bar neki od njih takve poglede i stavove o lutkarstvu uspjeti prenijeti i u svijet profesionalnog lutkarstva. 

 

Literatura:

Hrvatsko lutkarstvo, ur. Kroflin, Livija, MCUK, 1997.

Kroflin, Livija, Zagrebačka zemlja Lutkanija, MCUK, Zagreb, 1992.

Vigato, Teodora, Svi zadarski ginjoli, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2011.

 

[1] Livija Kroflin, Zagrebačka zemlja Lutkanija, str. 16

[2] Livija Kroflin, Hrvatsko lutkarstvo, str. 134

[3] Livija Kroflin, Zagrebačka zemlja Lutkanija, str. 90

[4] Tonko Maroević u: Teodora Vigato, Svi zadarski ginjoli, str. 103)